Općenito govoreći, na ovom svijetu žive dvije vrste ljudi. Jednu čine vođe, a drugu sljedbenici. Smjesta odlučite želite li postati vođa u svom području, ili ćete ostati sljedbenik. Razlika u naknadi je golema. Sljedbenik ne može očekivati naknadu koja pripada vođi, iako mnogi sljedbenici naivno očekuju takvu plaču.
Nije sramotno biti sljedbenik. S druge strane, nije ni pohvalno ostati sljedbenik. Većina vođa započinje u ulozi sljedbenika. Takvi ljudi postaju veliki vođe zato što su bili inteligentni sljedbenici. Osim rijetkih iznimaka, ljudi koji nisu sposobni inteligentno sljediti vođu, ne mogu postati ni uspješni vođe. Čovjek koji je sposoban uspješno slijediti vođe, većinom je čovjek koji brzo razvija sposobnost vođenja. Inteligentan sljedbenik ima mnoge prednosti, a među njima i priliku da stekne znanje od svog vođe.
GLAVNE ZNAČAJKE VODSTVA:
1. NEPOKOLEBLJIVA HRABROST UTEMELJENA NA POZNAVANJU SAMOGA SEBE. Ni jedan sljedbenik ne želi biti pod okriljem vođe kojemu nedostaje samopouzdanje i hrabrost. Ni jedan inteligentni sljedbenik neće dugo ostati pod okriljem takvog vođe.
2. SAMOKONTROLA. Čovjek koji nije sposoban kontrolirati sam sebe, ne može kontrolirati ni druge. Samokontrola vođe trebala bi biti za primjer sljedbenicima, a oni inteligentni će je oponašati.
3. IZRAŽEN OSJEĆAJ ZA PRAVEDNOST. Bez osjećaj za pravednost i poštenje ni jedan vođa ne može steći zadržati poštovanje svojih sljedbenika.
4. ČVRSTOČA ODLUKE. Čovjek koji oklijeva u svojoj odluci, iskazuje nesigurnost u sebe te zbog toga nije sposoban voditi ni druge.
5. ODREĐENOST PLANOVA. Uspješan vođa planira svoja ostvarenja i ostvaruje svoje planove. Vođa koji se oslanja na slučajnosti i koji djeluje bez praktičnih, konkretnih planova, može se usporediti sa brodom bez kormila. Takav će se vođa prije ili kasnije nasukati.
6. NAVIKA DA UČINI VIŠE OD ONOGA ZA ŠTO JE PLAČEN. Jedan od nedostataka usluga vođe jest nužna spremnost da učini više no što očekuje od svojih sljedbenika.
7. UGODNA OSOBNOST. Površan, nemaran čovjek ne može postati uspješan vođa. Vodstvo zahtjeva poštovanje. Sljedbenici neće poštovati vođu koji ne iskazuje ugodne osobine.
8. SUOSJEĆANJE I RAZUMIJEVANJE. Uspješan vođa mora suosjećati sa svojim sljedbenicima. Štoviše, mora razumjeti njih i njihove poteškoće.
9. POTPUNO VLADANJE SITUACIJOM. Uspješan vođa mora vladati svim pojedinostima svojega položaja.
10. SPREMNOST NA PRIHVAĆANJE PUNE ODGOVORNOSTI. Uspješan vođa mora biti spreman prihvatiti odgovornost za pogreške i propuste svojih sljedbenika. Pokuša li prebaciti tu odgovornost na nekog drugog, neće ostati vođa. Ako jedan od njegovih sljedbenika pogriješi ili se pokaže nesposobnim vođa to mora smatrati svojim neuspjehom.
11. SURADNJA. Uspješan vođa mora razumjeti i primjenjivati načelo združenog napora te biti sposoban na isto potaknuti svoje sljedbenike. Vodstvo zahtjeva moć, a moć zahtjeva suradnju.
10 GLAVNIH UZROKA NEUSPJEHA VODSTVA:
1. NESPOSOBNOST ZA ORGANIZIRANJE POJEDINOSTI. Uspješno vodstvo zahtjeva sposobnost organiziranja i nadziranja pojedinosti. Ni jedan istinski vođa nikada nije toliko zaposlen da ne bi učinio ono što se zahtjeva od njega u ulozi vođe. Kad čovjek, bez obzira na to je li vođa ili sljedbenik, prizna da je "prezaposlen" da bi promjenio svoje planove ili posvetio pozornost nekom hitnom slučaju, on time priznaje svoju nesposobnost. Uspješan vođa mora vladati svim pojedinostima vezanim za svoj položaj. To, dakako znači da mora steći naviku prenošenja poslova sposobnim suradnicima.
2. SPREMNOST ZA SMJERNO SLUŽENJE. Uistinu velike vođe su spremni, ako to situacija od njih zahtjeva, učiniti sve ono što bi i sami tražili od drugih. "Najveći među vama bit će sluga svima" istina je koju bi svi vođe trebali imati na umu i slijediti je.
3. OČEKIVANJE NAKNADE ZA ONO ŠTO "ZNAJU" UMJESTO ZA ONO ŠTO ČINE ONIME ŠTO ZNAJU. Čovjek nije plaćen za ono što "zna". Plaćen je za ono što čini ili ono što druge potiče činiti.
4. STRAH OD SUPARNIŠTVA. Vođa koji se plaši da bi jedan od njegovih sljedbenika mogao preuzeti njegov položaj, nedvojbeno će prije ili kasnije doživjeti ostvarenje tog straha. Sposoban vođa obučava zamjenike kojima će po potrebi predati određene odgovornosti svojeg položaja. Vođa se samo tako može umnogostrućiti i biti istodobno na više mjesta te odjednom usmjeravati pozornost na više pitanja. Vječna je istina da su ljudi bolje plaćeni za svoju sposobnost da pokrenu druge na djelovanje, no što su plaćeni za svoje napore. Uspješan je vođa, zahvaljujući svojoj upučenosti u posao i magnetizmu svoje osobnosti, sposoban znatno uvećati učinkovitost drugih te ih potaknuti da rade bolje no što bi radili bez njegove pomoći.
5 NEDOSTATAK MAŠTE. Vođa bez mašte nije sposoban snaći se u neočekivanim situacijama i stvarati planove za uspješno vođenje sljedbenika.
6. SEBIČNOST. Vođa koji prisvaja sve zasluge za rad svojih sljedbenika nedvojbeno će izazvati njihovu sržbu. Uistinu veliki vođa ne prisvaja ni jednu zaslugu. On je zadovoljan kada opazi da se zasluge pripisuju njegovim sljedbenicima, jer zna da će većina ljudi za pohvalu i priznanje raditi marljivije nego što bi radili za novac.
7. NAPRASITOST. Sljedbenici ne poštuju naprasitog vođu. Štoviše, naprasitost u bilo kojem od svojih oblika slabi izdržljivost i životnu snagu svakoga tko joj se prepušta.
8. NELOJALNOST. Ova se osobina možda trebala naći na vrhu popisa. Vođa koji nije odan svojoj dužnosti, svojim suradnicima, svojim nadređenima i svojim podređenima, ne može dugo ostati na vodećem položaju. Nelojalnost obezvređuje čovjeka i donosi mu zasluženi prijezir. Nedostatak odanosti jedan je od najvažnijih uzroka neuspjeha na bilo kojem području života.
9. NAGLAŠAVANJE AUTORITETA VODSTVA. Uspješan vođa vodi temeljem poticanja, a ne usađivanjem straha u srca svojih sljedbenika. Vođa koji svoje sljedbenike nastoji zastrašiti svojim autoritetom, ulazi u kategoriju vodstva putem sile. Ako je čovjek istinski vođa, neće imati potrebu isticati tu činjenicu osim svojim ponašanjem - svojim suosjećanjem, razumijevanjem, pravednošću i očitim dokazima da zna svoj posao.
10. NAGLAŠAVANJE NASLOVA. Sposobnom vođi nije potreban "naslov" kojim će steći poštovanje svojih sljedbenika. Čovjek koji pretjerano istiće svoju titulu, u pravilu ima malo ostaloga što bi mogao istaknuti. Vrata ureda istinskog vođe otvorena su svima onima koji žele ući u njega, a u njegovom radnom prostoru nećete primjetiti formalnost ili razmetanje.
utorak, 19. srpnja 2011.
četvrtak, 7. srpnja 2011.
AUTOSUGESTIJA - metoda kontrole podsvjesnog uma
Autosugestija je izraz koji se primjenjuje na sve sugestije i sve samostalne poticaje koje do čovjekovog uma dopiru putem njegovih pet osjetila. Drugim riječima, autosugestija je samosugestija. To je način komunikacije između onog dijela uma u kojemu se rađaju misli i onoga koji služi kao temelj djelovanja podsvjesnog uma.
Pomoću dominantnih misli kojima čovjek dopušta da ostanu u svjesnom umu (bez obzira na to jesu li pozitivne ili negativne), načelo autosugestije dopire do podsvjesnog uma i utječe na njega putem tih misli.
Priroda je stvorila čovjeka tako da ima potpuni nadzor nad sadržajima koji dopiru u njegov podsvjesni um putem njegovih pet osjetila, iako time ne želim reći da čovjek uvijek koristi tu moć. U velikoj većini slučajeva je ne koristi, što objašnjava činjenicu da toliko mnogo ljudi živi u siromaštvu.
Autosugestija je metoda kontroliranja misli kojom čovjek može hotimično hraniti svoj podsvjesni um kreativnim mislima ili zanemarivanjem dopustiti da misli destruktivne prirode pronađu svoj put u taj plodni vrt vašeg uma.
Isprazna riječ koju niste oplodili emocijama, neće utjecati na vaš podsvijesni um. Značajne rezultate nećete ostvariti sve dok ne naučite doprijeti do svoje podsvijsti pomoću misli, odnosno, izgovorene riječi prožetih emocijama i vjerom. Nemojte se obeshrabriti ukoliko iz prvog pokušaja ne uspijete nadzirati svoje emocije i upravljati njima. Upamtite da ništa ne možete postići bez truda. Ne možete varati iako to žarko želite. Cijena sposobnosti da utječete na svoj podsvjesni um jest beskrajna ustrajnost. Željenu sposobnost ne možete razviti po nižoj cijeni. Sami morate odlučiti da li je nagrada kojoj težite vrijedna cijene koju morate platiti u obliku truda. Vaša sposobnost da primjenite načelo autosugestije u velikoj će mjeri ovisiti o sposobnosti da se usredotočite na određenu žudnju sve dok ona ne postane goruća opsesija.
Podsvjesni um prima svaku zamisao koju mu pružite u duhu apsulutne vjere i djeluje na temelju tih naredbi, iako ih je često potrebno neprestano iznova ponavljati prije no što ih podsvijest prihvati. Imajući na umu ovu tvrdnju, razmislite o mogućnosti da svoju podsvijest posve nevino "prevarite" pobuđujući u njoj vjeru, zato što vi vjerujete da morate posjedovati nesšto što ste zamislili i da vas to nešto već čeka.
TRI KORAKA ZA POTICANJE PODSVIJESTI:
1. Pronađite neko mirno mjesto (po mogućnosti krevet prije spavanja) gdje vas nitko neće ometati i uznemiravati, zatvorite oći i glasno ponavljajte pisanu izjavu o iznosu novca kojeg želite steći (ili bilo ćega drugog što želite), rok do kojeg ga želite steći, te opis onoga što ste voljni napraviti za taj novac. Pri tom zamišljajte kako već posjedujete taj novac.
2. Ponavljajte taj postupak ujutro i navečer sve dok (u mašti) ne budete sposobni vidjeti novac koji namjeravate steći.
3. Pisanu izjavu o svojoj namjeri postavite na mjesto na kojemu ćete je vidjeti ujutro i navečer te je čitajte neprestano prije odlaska na spavanje i nakon ustajanja kako biste je upamtili.
Te će vam se upute možda isprva činiti apstraktnima. Ne dopustite da vas to uznemiri. Slijedite ih bez obzira na to koliko vas se isprva činile apstraktnima. Budete li slijedili te upute duhom jednako kao i dijelom, uskoro će doći trenutak kada će vas obaviti potpuno novi univerzum moći.
TAJNA MENTALNE MOĆI
Skepticizam prema svim novim zamislima značajka je svih ljudskih bića. No, budete li slijedili iznesene upute, svoje ćete skepticizam uskoro zamijeniti vjerom koja će na poslijetku biti kristalizirana u apsulutno uvjerenje.
Mnogi su filozofi ustvrdili da je čovjek gospodar vlastite zemaljske sudbine, no, većina njim propustila je reći i zašto je tako. Čovjek može postati gospodarom svoje sudbine i svoje okoline zbog toga što može utjecati na svoj podsvjesni um.
Čin pretvaranja žudnje u novac obuhvaća primjenu autosugestije kao sredstva pomoću kojega čovjek može doprijeti do svoje podsvijesti i utjecati na nju.
Pomoću dominantnih misli kojima čovjek dopušta da ostanu u svjesnom umu (bez obzira na to jesu li pozitivne ili negativne), načelo autosugestije dopire do podsvjesnog uma i utječe na njega putem tih misli.
Priroda je stvorila čovjeka tako da ima potpuni nadzor nad sadržajima koji dopiru u njegov podsvjesni um putem njegovih pet osjetila, iako time ne želim reći da čovjek uvijek koristi tu moć. U velikoj većini slučajeva je ne koristi, što objašnjava činjenicu da toliko mnogo ljudi živi u siromaštvu.
Autosugestija je metoda kontroliranja misli kojom čovjek može hotimično hraniti svoj podsvjesni um kreativnim mislima ili zanemarivanjem dopustiti da misli destruktivne prirode pronađu svoj put u taj plodni vrt vašeg uma.
Isprazna riječ koju niste oplodili emocijama, neće utjecati na vaš podsvijesni um. Značajne rezultate nećete ostvariti sve dok ne naučite doprijeti do svoje podsvijsti pomoću misli, odnosno, izgovorene riječi prožetih emocijama i vjerom. Nemojte se obeshrabriti ukoliko iz prvog pokušaja ne uspijete nadzirati svoje emocije i upravljati njima. Upamtite da ništa ne možete postići bez truda. Ne možete varati iako to žarko želite. Cijena sposobnosti da utječete na svoj podsvjesni um jest beskrajna ustrajnost. Željenu sposobnost ne možete razviti po nižoj cijeni. Sami morate odlučiti da li je nagrada kojoj težite vrijedna cijene koju morate platiti u obliku truda. Vaša sposobnost da primjenite načelo autosugestije u velikoj će mjeri ovisiti o sposobnosti da se usredotočite na određenu žudnju sve dok ona ne postane goruća opsesija.
Podsvjesni um prima svaku zamisao koju mu pružite u duhu apsulutne vjere i djeluje na temelju tih naredbi, iako ih je često potrebno neprestano iznova ponavljati prije no što ih podsvijest prihvati. Imajući na umu ovu tvrdnju, razmislite o mogućnosti da svoju podsvijest posve nevino "prevarite" pobuđujući u njoj vjeru, zato što vi vjerujete da morate posjedovati nesšto što ste zamislili i da vas to nešto već čeka.
TRI KORAKA ZA POTICANJE PODSVIJESTI:
1. Pronađite neko mirno mjesto (po mogućnosti krevet prije spavanja) gdje vas nitko neće ometati i uznemiravati, zatvorite oći i glasno ponavljajte pisanu izjavu o iznosu novca kojeg želite steći (ili bilo ćega drugog što želite), rok do kojeg ga želite steći, te opis onoga što ste voljni napraviti za taj novac. Pri tom zamišljajte kako već posjedujete taj novac.
2. Ponavljajte taj postupak ujutro i navečer sve dok (u mašti) ne budete sposobni vidjeti novac koji namjeravate steći.
3. Pisanu izjavu o svojoj namjeri postavite na mjesto na kojemu ćete je vidjeti ujutro i navečer te je čitajte neprestano prije odlaska na spavanje i nakon ustajanja kako biste je upamtili.
Te će vam se upute možda isprva činiti apstraktnima. Ne dopustite da vas to uznemiri. Slijedite ih bez obzira na to koliko vas se isprva činile apstraktnima. Budete li slijedili te upute duhom jednako kao i dijelom, uskoro će doći trenutak kada će vas obaviti potpuno novi univerzum moći.
TAJNA MENTALNE MOĆI
Skepticizam prema svim novim zamislima značajka je svih ljudskih bića. No, budete li slijedili iznesene upute, svoje ćete skepticizam uskoro zamijeniti vjerom koja će na poslijetku biti kristalizirana u apsulutno uvjerenje.
Mnogi su filozofi ustvrdili da je čovjek gospodar vlastite zemaljske sudbine, no, većina njim propustila je reći i zašto je tako. Čovjek može postati gospodarom svoje sudbine i svoje okoline zbog toga što može utjecati na svoj podsvjesni um.
Čin pretvaranja žudnje u novac obuhvaća primjenu autosugestije kao sredstva pomoću kojega čovjek može doprijeti do svoje podsvijesti i utjecati na nju.
ponedjeljak, 9. svibnja 2011.
SiteTalk - INTERNET REVOLUCIJA - ZARADI NOVAC NA JEDNOSTAVAN NAČIN
SiteTalk je nova društvena mreža pokrenuta od švedske firme Unaico. Slicna je vec dobro poznatom Facebooku, ali s razlikom da će plaćati svoje aktivne korisnike. Kompanija nudi nekoliko mogućnosti za zaradu, a ja ću ovdje navesti tri. Registrirate se jednostavno preko ovog linka www.sitetalk.com/eduardo001
1. Program lojalnosti (1 BV sistem) – kompanija nagrađuje korisnike koji koriste i promoviraju SiteTalk. Dobiva se bonus od 0.10 € tjedno po aktivnom korisniku sve do 10. dubine. To znaći da dobivate za svakog dovedenog prijatelja i za svakog prijatelja od tih prijatelja, i od prijatelja od prijatelja i sve tako redom do 10. dubine. Primjerice, dovedete samo 10 prijatelja koji dovedu 10 prijatelja. To je vec 100. Vas 100 dovede jos 10. To je 1000. To su samo 3 dubine. Racunajte do 10. sami ;) Aktivan korisnik je osoba koja ima minimum 50 % popunjenih podataka u profilu i koristi SiteTalk barem 4 dana u tjednu. Danas vec vise od 100.000 ljudi u svijetu prepoznaje ovu mogucnost. Sluzbeno objasnjenje 1 BV sistema navest cu na kraju teksta.
2. SiteTalk Mall – to je online trgovina sa za sada oko 5000 proizvoda priznatih svjetskih marki. Kad se vasi prijatelji ukljucuju dijele su u dvije grane. To vi sami korigirate kad se registrirate u svoj virtualni ured na www.unaico.com sa korisnickim imenom i lozinkom koju ste odabrali kod SiteTalka. Tamo imate opciju „mrežni položaj sponzorstva“ gdje na vrlo jednostavan nacin korigirate hoce li se iduci registrirani prijatelj smjestiti u vasu lijevu ili desnu granu. To je vrlo bitno jer ljudi koji se ukljucuju u vasu mrezu, vrlo vjerovatno ce i neki kupovati u ovoj trgovini jer se isplati i firma vas nagradjuje sa 10 % prometa iz slabije grane sve do 10. dubine . Zato je vrlo da te grane budu podjednake sto se tice broja ljudi. Nije nemoguce imati 10, 20, 50 tisuca ljudi po tim granama. Drustvene mreze koristi milijardu i pol ljudi i svi ce oni sasvim sigurno doci na SiteTalk, a na nama je koliko ce biti u nasoj mrezi.
3. Treci nacin zarade je od dionica. Firma ce jos nekoliko mjeseci davati dionice u paketima koje mozete koje mozete kupiti u svom virtualnom uredu od 500 i 2000 €. Zamislite da ste mogli prije 5-6 godina kupiti dionice Facebooka.
Kako ide isplata?
Kupnjom paketa od 150, 500 ili 2000 € firma vam otvara bankovni racun kod engleske banke Towah i salje vam na kucnu adresu njihovu MasterCard. Sav novac koji zaradite sjeda na taj racun i mozete ga podici sa tom karticom na bilo kojem bankomatu koji prima Master. Dobra vjest je da NE MORATE iz svog dzepa kupovati te pakete, nego na vrlo jednostavan nacin mozete skupljati novce iz sistema lojalnosti i SiteTalk Malla na svom internet racunu kojeg vidite na Unaicu i kad skupite određeni iznos mozete kupiti paket koji zelite. Ne morate cak ni to ako zelite, sav novac koji zaradite kao Free Member mozete zamjeniti za proizvode koje zelite u SiteMallu.
Ne gubite vrijeme, registrirajte se besplatno na www.sitetalk.com/eduardo001
Vas link preko kojeg zovete prijatelje kreira se na jednostavan nacin www.sitetalk.com/korisnicko ime koje odaberete.
SLUŽBENO OBJAŠNJENJE 1 BV PROMOCIJE
1 BV promocija je poticajni program koji je pokrenuo Unaico Holding, kako bi povećao broj
novih korisnika i podržao nove korisnike SiteTalk.com platforme.
OSNOVE
Za svakog korisnika kojeg ste osobno pozvali na platformu, koristeći pritom svoje korisničko ime za preporuku: www.sitetalk.com/korisničko ime , program Vas svakog tjedna nagrađuje jednim bodom (1 BV) za svakog AKTIVNOG SiteTalk člana. To znači da će 1 BV biti pridodan kompenzaciji za svakog AKTIVNOG člana u Vašoj SiteTalk mreži.
Kako biste iskoristili prednost 1 BV promocije od Vas se traži da imate „aktivni“ status na
SiteTalku. Kao Besplatni SiteTalk korisnik biti ćete svakog tjedna nagrađeni SiteTalk kreditom i to 5% od 1BV-a osobno preporučenih/pozvanih SiteTalk članova, sve dok oni budu AKTIVNI tog
tjedna.
Primjer: Imate 10 osobno preporučenih SiteTalk članova koji su aktivni na SiteTalku. To je
jednako 10 BV-a, primiti ćete 5% od 10 BV-a = 0,50€.
Napomene:
Besplatni SiteTalk član će u bližoj budućnosti biti u mogućnosti koristiti SiteTalk kredit (STK) za proizvode i usluge koji su povezani sa SiteTalkom. Za kvalifikaciju dobivanja SiteTalk kredita morate imati aktivan status na svom profilu. Besplatni SiteTalk član može biti nagrađen SiteTalk kreditom koji proizlazi od samo osobno preporučenih članova.
Kao Aktivni Unaico poslovni partner možete zaraditi proviziju od „Mrežnog tima“ za svakog
SiteTalk člana u Vašoj mreži, to je svakog tjedna 10% od Vašeg slabijeg tima mreže.
Primjer: Ako imate 1000 aktivnih SiteTalk članova u svom slabijem timu mreže, to je jednako 1000 BV-a. Zaraditi ćete 10% od 1000 BV-a = 100€
Napomene:
Kao aktivni Unaico poslovni partner primiti ćete samo proviziju od „Mrežnog tima“, a ne proviziju od „Osobne direktne prodaje“.
1. Program lojalnosti (1 BV sistem) – kompanija nagrađuje korisnike koji koriste i promoviraju SiteTalk. Dobiva se bonus od 0.10 € tjedno po aktivnom korisniku sve do 10. dubine. To znaći da dobivate za svakog dovedenog prijatelja i za svakog prijatelja od tih prijatelja, i od prijatelja od prijatelja i sve tako redom do 10. dubine. Primjerice, dovedete samo 10 prijatelja koji dovedu 10 prijatelja. To je vec 100. Vas 100 dovede jos 10. To je 1000. To su samo 3 dubine. Racunajte do 10. sami ;) Aktivan korisnik je osoba koja ima minimum 50 % popunjenih podataka u profilu i koristi SiteTalk barem 4 dana u tjednu. Danas vec vise od 100.000 ljudi u svijetu prepoznaje ovu mogucnost. Sluzbeno objasnjenje 1 BV sistema navest cu na kraju teksta.
2. SiteTalk Mall – to je online trgovina sa za sada oko 5000 proizvoda priznatih svjetskih marki. Kad se vasi prijatelji ukljucuju dijele su u dvije grane. To vi sami korigirate kad se registrirate u svoj virtualni ured na www.unaico.com sa korisnickim imenom i lozinkom koju ste odabrali kod SiteTalka. Tamo imate opciju „mrežni položaj sponzorstva“ gdje na vrlo jednostavan nacin korigirate hoce li se iduci registrirani prijatelj smjestiti u vasu lijevu ili desnu granu. To je vrlo bitno jer ljudi koji se ukljucuju u vasu mrezu, vrlo vjerovatno ce i neki kupovati u ovoj trgovini jer se isplati i firma vas nagradjuje sa 10 % prometa iz slabije grane sve do 10. dubine . Zato je vrlo da te grane budu podjednake sto se tice broja ljudi. Nije nemoguce imati 10, 20, 50 tisuca ljudi po tim granama. Drustvene mreze koristi milijardu i pol ljudi i svi ce oni sasvim sigurno doci na SiteTalk, a na nama je koliko ce biti u nasoj mrezi.
3. Treci nacin zarade je od dionica. Firma ce jos nekoliko mjeseci davati dionice u paketima koje mozete koje mozete kupiti u svom virtualnom uredu od 500 i 2000 €. Zamislite da ste mogli prije 5-6 godina kupiti dionice Facebooka.
Kako ide isplata?
Kupnjom paketa od 150, 500 ili 2000 € firma vam otvara bankovni racun kod engleske banke Towah i salje vam na kucnu adresu njihovu MasterCard. Sav novac koji zaradite sjeda na taj racun i mozete ga podici sa tom karticom na bilo kojem bankomatu koji prima Master. Dobra vjest je da NE MORATE iz svog dzepa kupovati te pakete, nego na vrlo jednostavan nacin mozete skupljati novce iz sistema lojalnosti i SiteTalk Malla na svom internet racunu kojeg vidite na Unaicu i kad skupite određeni iznos mozete kupiti paket koji zelite. Ne morate cak ni to ako zelite, sav novac koji zaradite kao Free Member mozete zamjeniti za proizvode koje zelite u SiteMallu.
Ne gubite vrijeme, registrirajte se besplatno na www.sitetalk.com/eduardo001
Vas link preko kojeg zovete prijatelje kreira se na jednostavan nacin www.sitetalk.com/korisnicko ime koje odaberete.
SLUŽBENO OBJAŠNJENJE 1 BV PROMOCIJE
1 BV promocija je poticajni program koji je pokrenuo Unaico Holding, kako bi povećao broj
novih korisnika i podržao nove korisnike SiteTalk.com platforme.
OSNOVE
Za svakog korisnika kojeg ste osobno pozvali na platformu, koristeći pritom svoje korisničko ime za preporuku: www.sitetalk.com/korisničko ime , program Vas svakog tjedna nagrađuje jednim bodom (1 BV) za svakog AKTIVNOG SiteTalk člana. To znači da će 1 BV biti pridodan kompenzaciji za svakog AKTIVNOG člana u Vašoj SiteTalk mreži.
Kako biste iskoristili prednost 1 BV promocije od Vas se traži da imate „aktivni“ status na
SiteTalku. Kao Besplatni SiteTalk korisnik biti ćete svakog tjedna nagrađeni SiteTalk kreditom i to 5% od 1BV-a osobno preporučenih/pozvanih SiteTalk članova, sve dok oni budu AKTIVNI tog
tjedna.
Primjer: Imate 10 osobno preporučenih SiteTalk članova koji su aktivni na SiteTalku. To je
jednako 10 BV-a, primiti ćete 5% od 10 BV-a = 0,50€.
Napomene:
Besplatni SiteTalk član će u bližoj budućnosti biti u mogućnosti koristiti SiteTalk kredit (STK) za proizvode i usluge koji su povezani sa SiteTalkom. Za kvalifikaciju dobivanja SiteTalk kredita morate imati aktivan status na svom profilu. Besplatni SiteTalk član može biti nagrađen SiteTalk kreditom koji proizlazi od samo osobno preporučenih članova.
Kao Aktivni Unaico poslovni partner možete zaraditi proviziju od „Mrežnog tima“ za svakog
SiteTalk člana u Vašoj mreži, to je svakog tjedna 10% od Vašeg slabijeg tima mreže.
Primjer: Ako imate 1000 aktivnih SiteTalk članova u svom slabijem timu mreže, to je jednako 1000 BV-a. Zaraditi ćete 10% od 1000 BV-a = 100€
Napomene:
Kao aktivni Unaico poslovni partner primiti ćete samo proviziju od „Mrežnog tima“, a ne proviziju od „Osobne direktne prodaje“.
četvrtak, 28. travnja 2011.
ŽUDNJA I VJERA KAO TEMELJ USPJEHA
ŽUDNJA
Svako ljudsko biće koje razumije svrhu novca, osjeća želju za njime. Želja neće donijeti bogatstvo. Bogatstvo donosi žudnja za obiljem koja se pretvara u opsesiju, zatim konkretno planiranje načina i sredstava te podupiranje planova ustrajnošću koja ne priznaje neuspjeh. Metoda pomoću koje je žudnju za bogatstvom moguće pretvoriti u financijski uspjeh, sastoji se od šest konkretnih, praktičnih koraka:
PRVI KORAK: u svojem umu odredite točan iznos novca koji želite. Nije dovoljno reći: "Želim mnogo novca". Po pitanju iznosa budite određeni.
DRUGI KORAK: točno odredite što namjeravate dati za novac koji želite. U stvarnosti ništa nije moguće dobiti bez određenog ulaganja, odnosno odricanja.
TREĆI KORAK: odredite točan datum do kojeg namjeravate posjedovati novac koji želite.
ČETVRTI KORAK: sastavite konkretan plan za ostvarenje svog cilja i počnite djelovati SMJESTA, bez obzira na to jeste li spremni ili niste.
PETI KORAK: sastavite jasnu i sažetu izjavu o iznosu koji želite steći, odredite krajnji rok za ostvarenje tog cilja, navedite što namjeravate dati za uzvrat te podrobno opišite plan pomoću kojeg namjeravate zaraditi navedeni iznos.
ŠESTI KORAK: čitajte svoju izjavu na glas dva puta dnevno, navečer prije spavanja te ujutro nakon buđenja. Dok čitate - zamišljajte, osjećajte i vjerujte da već posjedujete novac.
Iznimno je važno slijediti upute opisane u sklopu ovih šest koraka. možda ćete reći kako ne možete zamisliti kako posjedujete novac prije nego što ga stvarno zaradite. Ovdje će vam u pomoć priskočiti goruća žudnja. Ako uistinu žudite za novcem tako snažno da vaša žudnja prerasta u opsesiju, lako ćete sami sebe uvjeriti da ćete ga steći. Nužno je željeti novac i razviti odlučnost koja će vas uvjeriti da ga već posjedujete.
VJERA
Vjera je stanje uma koje može biti izazvano ili stvoreno afirmacijama ili ponavljanjem uputa podsvjesnom umu putem autosugestije. Ponavljanje afirmacija ili zapovijedi svojem podsvjesnom umu jedini je poznati način razvoja emocije vjere. Podsvijest će, najizravnijim i najpraktičnijim putem, u materijalni oblik pretvoriti svaku naredbu koju je primila u stanje vjere ili uvjerenja da će ta naredba biti izvršena.
Iznimno je važno jačati pozitivne emocije čineći im dominantnim silama svojeg uma. Treba izbjegavati i uklanjati negativne emocije. Um kojim dominiraju pozitivne emocije postaje omiljenim staništem stanja uma poznatog kao vjera. Takav um je, po volji, sposoban davati upute podsvijesti koja ih prima i smjesta počinje djelovati na njihovu izvršenju.
VJERA JE "VJEČNI ELIKSIR" KOJI MISAONOM POTICAJU DAJE ŽIVOT, MOĆ I DJELOTVORNOST!
Čarolija autosugestije - poznato je da čovjek s vremenom povjeruje u ono što sam sebi ponavlja, bez obzira da li je ta tvrdnja istinita ili lažna. Čovjek koji sam sebi ponavlja neprestano neku laž, naposlijetku će je prihvatiti kao istinu. Svaki je čovjek to što jest zahvaljujući dominantnim mislima kojima dopušta da zaokupe njegov um. Misli koje čovjek svjesno polaže u svoj um i pomiješa s jednom ili više emocija, stvaraju motivacijske sile koje određuju i nadziru svaki njegov postupak, čin i dijelo.
MISLI POMIJEŠANE S BILO KOJOM EMOCIJOM STVARAJU "MAGNETSKU" SILU KOJA PRIVLAČI OSTALE SLIČNE ILI SRODNE MISLI.
Misao "magnetizirana" emocijom može se usporediti sa sjemenkom koja, položeno u plodno tlo klija, raste i neprestano se povećava sve dok ne preraste u bezbrojne milijune sjemenki iste vrste!
Ljudski um neprestano privlači vibracije koje su u skladu s onim što dominira umom. Svaka misao, zamisao, plan ili namjera koju čovjek održava u svojem umu, privlači niz srodnih misli, dodaje te "srodnike" vlastitoj sili i raste sve dok ne postane dominantan pokretač osobe u čijem se umu nastanila.
FORMULA SAMOPOUZDANJA
PRVO: Znam da posjedujem sposobnost ostvariti cilj svoje životne svrhe, zbog toga od sebe zahtjevam ustrajno, dosljedno djelovanje prema njegovu ostvarenju te obećajem da ću djelovati na taj način.
DRUGO: Uviđam da će se dominantne misli mojega uma s vremenom ostvariti u vanjskom, pojavnom djelovanju te se postupno pretvoriti u materijalnu stvarnost; zbog toga ću 30 minuta svakog dana sve svoje misli usredotočiti na razmišljanje o osobi kakva namjeravam postati te tako u svojem umu stvoriti jasnu mentalnu predodžbu.
TREĆE: Znam da će putem načela autosugestije svaka žudnja koju ustrajno održavam u svojem umu, naposlijetku pronači način očitovanja kroz neko praktično sredstvo ostvarenja tog cilja; zbog toga ću svakodnevno 10 minuta posvetiti razvoju svog samopouzdanja.
ČETVRTO: Sastavio sam jasan opis svog konkretnog i najvažnijeg cilja u životu i neću odustati sve dok ne razvijem dovoljno samopouzdanja za njegovo ostvarenje.
PETO: Potpuno shvaćam da bogatstvo i položaj ne mogu trajati dugo ako se ne temelje na pravednosti; zbog toga se neću baviti poslovima koji ne koriste svim uključenima. Uspjet ću privlačeći suradnju drugih ljudi i upotrijebiti sile koje želim. Potaknut ću druge da mi služe zbog moje spremnosti da služim drugima. Iskorijenit ću mržnju, zavist, ljubomoru, sebičnost i cinizam razvijajući ljubav prema cijelom čovječanstvu jer znam da mi negativan stav prema drugima neće donijeti uspjeh. Potaknut ću druge da vjeruju u mene zato što ja vjerujem u njih, jednako kao i u sebe. Ovu ću formulu potpisati svojim imenom, upamtiti je i jednom dnevno glasno je ponavljati sa dubokom vjerom da će postupno utjecati na moje misli i postupke kako bih postao samopouzdana u uspješna osoba.
U pozadini ove formule nalazi se prirodan zakon kojega još nitko nije uspio objasniti. Ime, pod kojim prepoznajemo taj zakon, potpuno je nevažno. Važno je da FUNKCIONIRA u korist i slavu AKO ga konstruktivno primjenjujemo. Ako ga, s druge strane, primjenjujemo destruktivno, posljedice će biti uništenje. Ona nosi u sebi vrlo važnu istinu: ljudi koji se prepuštaju porazu i žive u siromaštvu, bijedi i nevolji, svoje životne okolnosti mogu zahvaliti negativnoj primjeni načela autosugestije. Uzrok je moguće pronaći u činjenici da svi misaoni poticaji imaju sklonost očitovati se na pojavnom planu.
KATASTROFA NEGATIVNOG RAZMIŠLJANJA
Podsvjesni um ne razlikuje konstruktivne i destruktivne misaone poticaje. On radi sa sadržajima kojima ga hranimo putem svojih misaonih poticaja. Podsvijest će ostvariti misao potaknutu hrabrošću ili vjerom.
Baš kao što električna energija pokreče industriju i koristi nam ako je konstruktivno koristimo, odnosno oduzima život ako se pogrešno upotrijebi, tako će i vas zakon podsvijesti, u skladu s vašim stupnjem razumijevanja i načinom primjene, dovesti do spokoja i blagostanja, ili u dolinu bijede, neuspjeha i smrti.
Ispunite li svoj um strahom, sumnjom i nevjerovanjem u svoju sposobnost, zakon autosugestije preuzet će duh nevjerovanja i upotrijebiti ga kao obrazac prema kojemu će stvoriti materijalno očitovanje. Jednako kao što i vjetar nosi jedan brod na istok, a drugi na zapad, zakon autosugestije uzdići će vas ili oboriti u skladu s položajem vaših misaonih jedara.
KAKAV GENIJ SPAVA U VAŠEM MOZGU?
Negdje u vama laži usnula sjemenka uspjeha koja će vas, ako je probudite i potaknete na djelovanje, ponijeti velikim visinama kakvim se niste ni nadali.
Jednako kao što i vrsni glazbenik može iz violinskih žica izmamiti prelijepu melodiju, tako i vi možete probuditi genija koji spava u vašem mozgu i potaknuti ga da vas ponese u visine, prema cilju koji želite ostvariti.
Abraham Lincoln doživljavao je neuspjehe u svemu što je pokušao sve dok nije prešao četrdesetu. Bio je gospodin Nitko iz Nigdjegrada, sve dok nije doživio iskustvo koje je probudilo usnulog genija u njegovu mozgu i srcu te od njega načinilo povijesnu ličnost. To je "iskustvo" bilo pomiješano s emocijama tuge i ljubavi. Stiglo je kroz Ann Rutledge, jedinu ženu koju je istinski volio.
Poznato je da je emocija ljubavi bliska stanju uma koju nazivamo vjerom zbog toga što je ljubav sposobna pretvoriti misaone poticaje u njihove duhovne istoznačnice. Tijekom istraživanja i analize životnih ostvarenja i postignuća stotina iznimnih ljudi, otkriveno je da je u pozadini gotovo svakog uspjeha bio utjecaj ženske ljubavi.
Razmotrimo moć vjere kakvu je iskazao čovjek poznat cijelom čovječanstvu, Mahatma Gandhi iz Indije. Svijet je u tom čovjeku imao zapanjujući primjer moći vjere. Gandhi je raspolagao većim potencijalom moći od bilo kojeg čovjeka tog doba unatoč činjenici da nije posjedovao nijedno od priznatih sredstava moći kao što su novac, bojni brodovi, vojnici i bojna oprema. Gandhi nije imao novca, nije imao dom, nije posjedovao ni odijelo, ali je posjedovao moć. Kako je došao do te moći?
Stvorio ju je putem razumijevanja načela vjere te putem svoje sposobnosti da tu vjeru prenese dvjestotini milijuna ljudi. Gandhi je na zadivljujući način uspio utjecati na dvjesto milijuna umova i ujediniti ih u jedan jedini um.
Koja bi druga sila osim vjere mogla ostvariti takvo što?
Svako ljudsko biće koje razumije svrhu novca, osjeća želju za njime. Želja neće donijeti bogatstvo. Bogatstvo donosi žudnja za obiljem koja se pretvara u opsesiju, zatim konkretno planiranje načina i sredstava te podupiranje planova ustrajnošću koja ne priznaje neuspjeh. Metoda pomoću koje je žudnju za bogatstvom moguće pretvoriti u financijski uspjeh, sastoji se od šest konkretnih, praktičnih koraka:
PRVI KORAK: u svojem umu odredite točan iznos novca koji želite. Nije dovoljno reći: "Želim mnogo novca". Po pitanju iznosa budite određeni.
DRUGI KORAK: točno odredite što namjeravate dati za novac koji želite. U stvarnosti ništa nije moguće dobiti bez određenog ulaganja, odnosno odricanja.
TREĆI KORAK: odredite točan datum do kojeg namjeravate posjedovati novac koji želite.
ČETVRTI KORAK: sastavite konkretan plan za ostvarenje svog cilja i počnite djelovati SMJESTA, bez obzira na to jeste li spremni ili niste.
PETI KORAK: sastavite jasnu i sažetu izjavu o iznosu koji želite steći, odredite krajnji rok za ostvarenje tog cilja, navedite što namjeravate dati za uzvrat te podrobno opišite plan pomoću kojeg namjeravate zaraditi navedeni iznos.
ŠESTI KORAK: čitajte svoju izjavu na glas dva puta dnevno, navečer prije spavanja te ujutro nakon buđenja. Dok čitate - zamišljajte, osjećajte i vjerujte da već posjedujete novac.
Iznimno je važno slijediti upute opisane u sklopu ovih šest koraka. možda ćete reći kako ne možete zamisliti kako posjedujete novac prije nego što ga stvarno zaradite. Ovdje će vam u pomoć priskočiti goruća žudnja. Ako uistinu žudite za novcem tako snažno da vaša žudnja prerasta u opsesiju, lako ćete sami sebe uvjeriti da ćete ga steći. Nužno je željeti novac i razviti odlučnost koja će vas uvjeriti da ga već posjedujete.
VJERA
Vjera je stanje uma koje može biti izazvano ili stvoreno afirmacijama ili ponavljanjem uputa podsvjesnom umu putem autosugestije. Ponavljanje afirmacija ili zapovijedi svojem podsvjesnom umu jedini je poznati način razvoja emocije vjere. Podsvijest će, najizravnijim i najpraktičnijim putem, u materijalni oblik pretvoriti svaku naredbu koju je primila u stanje vjere ili uvjerenja da će ta naredba biti izvršena.
Iznimno je važno jačati pozitivne emocije čineći im dominantnim silama svojeg uma. Treba izbjegavati i uklanjati negativne emocije. Um kojim dominiraju pozitivne emocije postaje omiljenim staništem stanja uma poznatog kao vjera. Takav um je, po volji, sposoban davati upute podsvijesti koja ih prima i smjesta počinje djelovati na njihovu izvršenju.
VJERA JE "VJEČNI ELIKSIR" KOJI MISAONOM POTICAJU DAJE ŽIVOT, MOĆ I DJELOTVORNOST!
Čarolija autosugestije - poznato je da čovjek s vremenom povjeruje u ono što sam sebi ponavlja, bez obzira da li je ta tvrdnja istinita ili lažna. Čovjek koji sam sebi ponavlja neprestano neku laž, naposlijetku će je prihvatiti kao istinu. Svaki je čovjek to što jest zahvaljujući dominantnim mislima kojima dopušta da zaokupe njegov um. Misli koje čovjek svjesno polaže u svoj um i pomiješa s jednom ili više emocija, stvaraju motivacijske sile koje određuju i nadziru svaki njegov postupak, čin i dijelo.
MISLI POMIJEŠANE S BILO KOJOM EMOCIJOM STVARAJU "MAGNETSKU" SILU KOJA PRIVLAČI OSTALE SLIČNE ILI SRODNE MISLI.
Misao "magnetizirana" emocijom može se usporediti sa sjemenkom koja, položeno u plodno tlo klija, raste i neprestano se povećava sve dok ne preraste u bezbrojne milijune sjemenki iste vrste!
Ljudski um neprestano privlači vibracije koje su u skladu s onim što dominira umom. Svaka misao, zamisao, plan ili namjera koju čovjek održava u svojem umu, privlači niz srodnih misli, dodaje te "srodnike" vlastitoj sili i raste sve dok ne postane dominantan pokretač osobe u čijem se umu nastanila.
FORMULA SAMOPOUZDANJA
PRVO: Znam da posjedujem sposobnost ostvariti cilj svoje životne svrhe, zbog toga od sebe zahtjevam ustrajno, dosljedno djelovanje prema njegovu ostvarenju te obećajem da ću djelovati na taj način.
DRUGO: Uviđam da će se dominantne misli mojega uma s vremenom ostvariti u vanjskom, pojavnom djelovanju te se postupno pretvoriti u materijalnu stvarnost; zbog toga ću 30 minuta svakog dana sve svoje misli usredotočiti na razmišljanje o osobi kakva namjeravam postati te tako u svojem umu stvoriti jasnu mentalnu predodžbu.
TREĆE: Znam da će putem načela autosugestije svaka žudnja koju ustrajno održavam u svojem umu, naposlijetku pronači način očitovanja kroz neko praktično sredstvo ostvarenja tog cilja; zbog toga ću svakodnevno 10 minuta posvetiti razvoju svog samopouzdanja.
ČETVRTO: Sastavio sam jasan opis svog konkretnog i najvažnijeg cilja u životu i neću odustati sve dok ne razvijem dovoljno samopouzdanja za njegovo ostvarenje.
PETO: Potpuno shvaćam da bogatstvo i položaj ne mogu trajati dugo ako se ne temelje na pravednosti; zbog toga se neću baviti poslovima koji ne koriste svim uključenima. Uspjet ću privlačeći suradnju drugih ljudi i upotrijebiti sile koje želim. Potaknut ću druge da mi služe zbog moje spremnosti da služim drugima. Iskorijenit ću mržnju, zavist, ljubomoru, sebičnost i cinizam razvijajući ljubav prema cijelom čovječanstvu jer znam da mi negativan stav prema drugima neće donijeti uspjeh. Potaknut ću druge da vjeruju u mene zato što ja vjerujem u njih, jednako kao i u sebe. Ovu ću formulu potpisati svojim imenom, upamtiti je i jednom dnevno glasno je ponavljati sa dubokom vjerom da će postupno utjecati na moje misli i postupke kako bih postao samopouzdana u uspješna osoba.
U pozadini ove formule nalazi se prirodan zakon kojega još nitko nije uspio objasniti. Ime, pod kojim prepoznajemo taj zakon, potpuno je nevažno. Važno je da FUNKCIONIRA u korist i slavu AKO ga konstruktivno primjenjujemo. Ako ga, s druge strane, primjenjujemo destruktivno, posljedice će biti uništenje. Ona nosi u sebi vrlo važnu istinu: ljudi koji se prepuštaju porazu i žive u siromaštvu, bijedi i nevolji, svoje životne okolnosti mogu zahvaliti negativnoj primjeni načela autosugestije. Uzrok je moguće pronaći u činjenici da svi misaoni poticaji imaju sklonost očitovati se na pojavnom planu.
KATASTROFA NEGATIVNOG RAZMIŠLJANJA
Podsvjesni um ne razlikuje konstruktivne i destruktivne misaone poticaje. On radi sa sadržajima kojima ga hranimo putem svojih misaonih poticaja. Podsvijest će ostvariti misao potaknutu hrabrošću ili vjerom.
Baš kao što električna energija pokreče industriju i koristi nam ako je konstruktivno koristimo, odnosno oduzima život ako se pogrešno upotrijebi, tako će i vas zakon podsvijesti, u skladu s vašim stupnjem razumijevanja i načinom primjene, dovesti do spokoja i blagostanja, ili u dolinu bijede, neuspjeha i smrti.
Ispunite li svoj um strahom, sumnjom i nevjerovanjem u svoju sposobnost, zakon autosugestije preuzet će duh nevjerovanja i upotrijebiti ga kao obrazac prema kojemu će stvoriti materijalno očitovanje. Jednako kao što i vjetar nosi jedan brod na istok, a drugi na zapad, zakon autosugestije uzdići će vas ili oboriti u skladu s položajem vaših misaonih jedara.
KAKAV GENIJ SPAVA U VAŠEM MOZGU?
Negdje u vama laži usnula sjemenka uspjeha koja će vas, ako je probudite i potaknete na djelovanje, ponijeti velikim visinama kakvim se niste ni nadali.
Jednako kao što i vrsni glazbenik može iz violinskih žica izmamiti prelijepu melodiju, tako i vi možete probuditi genija koji spava u vašem mozgu i potaknuti ga da vas ponese u visine, prema cilju koji želite ostvariti.
Abraham Lincoln doživljavao je neuspjehe u svemu što je pokušao sve dok nije prešao četrdesetu. Bio je gospodin Nitko iz Nigdjegrada, sve dok nije doživio iskustvo koje je probudilo usnulog genija u njegovu mozgu i srcu te od njega načinilo povijesnu ličnost. To je "iskustvo" bilo pomiješano s emocijama tuge i ljubavi. Stiglo je kroz Ann Rutledge, jedinu ženu koju je istinski volio.
Poznato je da je emocija ljubavi bliska stanju uma koju nazivamo vjerom zbog toga što je ljubav sposobna pretvoriti misaone poticaje u njihove duhovne istoznačnice. Tijekom istraživanja i analize životnih ostvarenja i postignuća stotina iznimnih ljudi, otkriveno je da je u pozadini gotovo svakog uspjeha bio utjecaj ženske ljubavi.
Razmotrimo moć vjere kakvu je iskazao čovjek poznat cijelom čovječanstvu, Mahatma Gandhi iz Indije. Svijet je u tom čovjeku imao zapanjujući primjer moći vjere. Gandhi je raspolagao većim potencijalom moći od bilo kojeg čovjeka tog doba unatoč činjenici da nije posjedovao nijedno od priznatih sredstava moći kao što su novac, bojni brodovi, vojnici i bojna oprema. Gandhi nije imao novca, nije imao dom, nije posjedovao ni odijelo, ali je posjedovao moć. Kako je došao do te moći?
Stvorio ju je putem razumijevanja načela vjere te putem svoje sposobnosti da tu vjeru prenese dvjestotini milijuna ljudi. Gandhi je na zadivljujući način uspio utjecati na dvjesto milijuna umova i ujediniti ih u jedan jedini um.
Koja bi druga sila osim vjere mogla ostvariti takvo što?
ponedjeljak, 11. travnja 2011.
5 jezika ljubavi kod dece
DECA I PRIMARNI JEZICI LJUBAVI
Dok su deca još mala teško je otkriti njihov primarni jezik ljubavi. Zato ih moramo obasipati pažnjom na svih pet jezika ljubavi i tako ćemo sigurno doživeti uspeh. Međutim, ako budemo pažljivo posmatrali njihovo ponašanje, uskoro ćemo otkriti njihov primarni jezik ljubavi.
Bobi ima tek šest godina. Čim otac dođe s posla, Bobi mu seda u krilo, podiže
ručice i mrsi mu kosu. Šta to Bobi želi da saopšti ocu? Želim da me malo pomaziš! On dodiruje oca, želeći da otac njega dodiruje. Bobijev primarni jezik ljubavi je verovatno jezik dodira tela.
Patrik stanuje u Bobijevom susedstvu. Ima pet i po godina i stalno se igra s
Bobijem. Patrikovog oca na povratku s posla čeka sasvim drugačiji doček.
Patrik mu uzbuđeno govori:
- Dođi, tata! Ima nešto važno da ti pokažem! Dođi u moju sobu!
Otac odgovara:
- Strpi se jedan trenutak, sine! Hoću samo da pregledam novine!
Patrik ga zaista jedan trenutak ostavlja na miru, ali se vraća za petnaest sekundi i
govori:
- Dođi u moju sobu, tatice! Hoću nešto da ti pokažem, odmah! Hoću da to
odmah vidiš!
Otac se opet brani:
- Samo još koji trenutak, sine. Pričekaj da ovo pročitam!
Patrika zove majka i on odlazi. Majka mu objašnjava da je otac umoran i traži da
ga pusti na miru još petnaestak minuta da pročita novine. Ali, Patrik ostaje
uporan:
- Ali, mamice, hoću da mu pokažem šta sam napravio!
- Znam, sine, ali svejedno ostavi tatu da pročita novine!
Šezdeset sekundi posle toga, Patrik je opet kod oca, ništa ne govori, ali mu skaće
u krilo i gužva novine.
- Patriče, šta to radiš?
Patrik odgovara:
- Hoću da dođeš u moju sobu, tata! Želim da ti pokažem šta sam napravio.
Šta to Patrik traži od oca? Kvalitetno, zajednički provedeno vreme! On želi
očevu nepodeljenu pažnju i neće prestati da ga poziva sve dok je ne dobije, pa
makar morao napraviti i scenu.
Ako vam dete često nešto poklanja, zamotava darove i predaje ih s posebnim
sjajem u oćima, primarni jezik ljubavi vašeg deteta je verovatno primanje
darova. Daje, jer želi da dobija. Ako zapažate da vaš sin i kčerka stalno pomažu
mlađem bratu ili sestri, to znaći da je njegov ili njen primarni jezik ljubavi dela
ljubavi, male usluge iz ljubavi. Ako vam često govori da dobro izgledate ili kako
ste dobra majka ili otac, kako ste sjajno nešto obavili, to pokazuje da je njegov ili njen primarni jezik ljubavi izražavanje priznanja.
Kod deteta se sve ovo događa na nivou podsvesti. Ono ne razmišlja svesno da će
biti maženo, ako pomazi oca ili majku, da će dobiti poklon kada ga daje, već je
njegovo ponašanje pokrenuto njegovim emocionalnim težnjama. Možda je i putem iskustva već naučilo da na određena dela dobija određene nagrade, pa zato čini ono što će kao posledicu imati zadovoljenje njegovih emocionalnih potreba. Ako sve ide dobro i ako su njegove emocionalne potrebe zadovoljene, ona se razvijaju i postaju odgovorne zrele osobe. Ali, ako njegove emocionalne potrebe nisu zadovoljene, ona narušavaju, krše nametnute norme ponašanja, izražavaju ljutinu prema roditeljima koji nisu zadovoljili njihove emocionalne potrebe i traže ljubav na drugoj strani.
Dr. Ros Kempbel, psihijatar od kojega sam prvi put čuo za emocionalni rezervoar ljubavi, tvrdi na temelju dugogodišnje prakse lečenja adolescenata koji su posrnuli na seksualnom području, da nikada nije sreo adolescenta, koji je kršio norme seksualnog ponašanja, čiji su roditelji zadovoljili njegovu emocionalnu potrebu za ljubavlju. Prema njegovom dubokom uverenju, svako seksualno pogrešno ponašanje adolescenata ima svoj koren u praznom emocionalnom rezervoaru ljubavi.
Zašto se vremenom naša priznanja, upućena detetu, pretvaraju u negodovanje?
Da li ste imali prilike da vidite ovakav ili sličan slučaj? Tinejdžer pobegne od
kuće, a roditelji krše ruke i govore: «Kako nam je to mogao učiniti posle svega
što smo žrtvovali za njega?» Istovremeno isti tinejdžer sedi u ordinaciji
savetnika stotinjak kilometara daleko od kuće i kaže: «Roditelji me ne vole!
Nikada me nisu ni voleli. Vole moga brata, ali mene ne vole!» Vole li roditelji
toga svoga tinejdžera? U većini slučajeva ga vole. U čemu je onda problem?
Vrlo je verovatno da roditelji nikada nisu naučili da svome detetu izraze ljubav
na jeziku koji ono razume.
Možda su mu kupovali lopte ili bicikle u nastojanju da mu pokažu ljubav, a ono
je govorilo: «Hoće li se neko loptati sa mnom? Hoće li neko da vozi bicikl sa mnom? Hoće li mi neko posvetiti svoje vreme? Razlika izmenu kupovanja lopte detetu i igranja s njime može da bude razlika izmenu punog i praznog rezervoara ljubavi. Roditelji mogu iskreno da vole svoje dete, i večina to i ćini, ali sama iskrenost nije dovoljna! Moramo naučiti da govorimo jezikom ljubavi svoga deteta ako želimo da zadovoljimo njegovu emocionalnu potrebu za ljubavlju. Razmotrimo zato pet primarnih jezika ljubavi u odnosu na iskazivanje ljubavi prema deci!
IZRA.AVANJE PRIZNANJA
Tipično je da roditelji malom detetu vrlo često upučuju reći priznanja. Čak i pre
nego što dete naući da govori, oni uzvikuju: "Pogledajte kako ima slatki nosić,
kakve krasne oći, kako lepu, talasastu kosicu!" Kada dete počne da puzi, svaki
čas izričemo pohvale. Kada počne da hoda i kada se jednom rukom uhvati za
kauč, mi govorimo: "Dođi, dođi mami. Bravo! Samo tako nastavi!" Dete
napravi pola koraka i padne, a mi uzvikujemo: "Bravo, dobro si to izveo!" Ni ne
pada nam na pamet da kažemo: "Glupane, zar ne možeš učiniti nešto tako jednostavno!"
Zašto se naše izražavanje pohvala detetu vremenom pretvara u prigovaranje?
Kada je detetu sedam godina, ulazimo u njegovu sobu i naređujemo da smesta
pokupi igračke. Dvanaest igračaka je rasuto po podu. Vraćamo se posle dva
minuta i dete je spremilo sedam. Šta kažemo? «Zar ti nisam kazala da spremiš
igračke? Kada se ponovo budem vratila, teško tebi ako igračke ne budu u
kutiji!» Zašto ne pohvalimo dete: «Bravo, sine! Sedam igračaka su već stavio u
kutiju! Još samo pet! Napred samo tako!» Ostalih pet bi se verovatno odmah
našlo u kutiji, zar ne?
Detetu, čiji je primarni jezik ljubavi izražavanje priznanja, naše negativne,
osorne reči teško ugrožavaju psihu. Stotinama odraslih tridesetgodišnjaka i dan
danas u ušima odzvanjaju reči, izrečene pre dvadeset godina: «Predebela si, nikome se nećeš svideti!» «Slabo učiš, samo je pitanje trenutka kada će te izbaciti iz škole!» «Ne mogu da verujem da si toliko glupa!» «Neodgovoran si i od tebe nikada neće ništa biti!» Odrasli se bore da steknu osećanje samopoštovanja i da budu voljeni svojim jezikom ljubavi, a kako se to onda ne bi odnosilo i na decu, čiji je primarni jezik ljubavi zloupotrebljen na ovako težak način?
KVALITETNO, ZAJEDNI.KI PROVEDENO VREME
Kvalitetno je vreme kada detetu posvečujemo svoju nepodeljenu pažnju. Za malo dete to znaći da sednete na pod pored njega i da zajedno s njime kotrljate loptu. To se odnosi i na igranje autičima i lutkama, igranje u pesku, građenje kula u pesku, ulaženju u svet dečje mašte! Vas će kao odraslu osobu zanimati računar, ali vaše dete živi u svom dečjem svetu. Morate se spustiti na nivo deteta, ako ga na kraju želite uvesti u svet odraslih.
Kako dete odrasta i pokazuje nova interesovanja, morate se udubiti u njegov
svet da biste zadovoljili njegove potrebe. Ako ga zanima košarka, interesujte se
za košarku, provodite vreme s njime igrajući košarku, posmatrajte košarkašku
utakmicu, posebno ako ono učestvuje. Ako ga zanima klavir, možete sedeti s
njime i pažljivo slušati kako vežba. Poklanjajući detetu nepodeljenu pažnju,
pokazujete mu da vam je stalo do njega, da vam je ono važno, da uživate u
njegovom društvu.
Mnogi ljudi, kada se osvrću na detinjstvo, ne mogu da sete šta su im roditelji
govorili, ali mogu da se sete šta su činili. Jedan stariji čovek mi je ispričao:
«Sećam se da moj otac nije propuštao nijednu moju košarkašku utakmicu u
srednjoj školi. Znao sam da ga veoma zanima moje napredovanje.» Za tog
čoveka je kvalitetno vreme bilo izuzetno značajan izraz ljubavi. Ako je
kvaliteno, zajednički provedeno vreme primarni jezik ljubavi vašeg deteta, a vi
govorite tim jezikom, vrlo je verovatno da će s vama provoditi kvalitetno vreme
kada budete ostareli. Ako mu ne pružite kvalitetno vreme dok je dete, u
pubertetu će tražiti pažnju svojih vršnjaka i udaljiti se od roditelja, koji, možda,
upravo u to vreme očajnički žele da provode vreme za svojom decom.
PRIMANJE POKLONA
Mnogi roditelji, a posebno dede i bake, neumereno govore jezikom poklona. I
zaista, kada čovek svrati u prodavnicu igračaka, pita se da li roditelji veruju da je to jedini jezik ljubavi. Samo ako imaju novca, roditelji zasipaju decu igračkama.
Mnogi veruju da je to najbolji način pokazivanja ljubavi. Neki roditelji
pokušavaju da deci pruže ono što su njima njihovi roditelji uskratili ili nisu
mogli dati. Kupuju im stvari koje su želeli da imaju kada su bili mali.
Menutim, ako primanje poklona nije primarni jezik ljubavi njihovog deteta, onda mu
pokloni u emocionalnom smislu ne zna.e mnogo. Roditelji imaju dobre namere,
ali davanjem poklona ne zadovoljavaju emocionalne potrebe deteta. Ako se pokloni koje dajete brzo ostavljaju po strani, ako dete retko zahvaljuje, ako ne vodi brigu o poklonima koje je dobilo, ako ih ne ceni, vrlo je verovatno da primanje poklona nije njegov primarni jezik ljubavi. Ali, ako vaše dete reaguje izuzetno zahvalno, ako svoje poklone pokazuje drugima i hvali se kako ste mu kupili tako lepu igračku, ako se stara oko poklona, ako ga stavlja na vidljivo mesto u sobi, ako se njime igra dugo vremena, onda je, možda, primanje poklona njegov primarni jezik ljubavi.
Šta da činite u slučaju kada je primarni jezik ljubavi vašeg deteta primanje
poklona, a vi nemate sredstava da mu kupujete poklone? Zapamtite, nisu važni
cena i kvalitet poklona, nego namera! Mnogi pokloni se mogu napraviti i kod
kuće, i ponekad dete više ceni takav poklon nego neku skupu fabričku igračku.
Ustvari, mala deca se češće igraju kutijom, nego samom igračkom. Možete
pronaći neku pokidanu igračku i popraviti je. Popravljanje može da bude zajedničko delo roditelja i deteta. Ne mora čovrek da ima mnogo novca da bi svojoj deci davao poklone.
DELA LJUBAVI, MALE USLUGE IZ LJUBAVI
Dok su deca mala roditelji im stalno čine dela ljubavi, usluge iz ljubavi. Kada to
ne bi činili, dete bi umrlo. Kupanje, hranjenje i oblačenje zahtevaju mnogo
vremena i truda u toku prvih godina života deteta. Tu bi trebalo ubrojati i
kuvanje, pranje, peglanje, zatim pripremanje užine za školu, odvođenje i
dovođenje deteta, pomaganje oko izrade domačih zadataka. Mnoga deca to
primaju kao potpuno normalne postupke, ali za neku decu to su neoborivi dokazi
ljubavi.
Posmatrajte svoju decu. Gledajte kako izražavaju ljubav prema drugima. To je
ključ za otkrivanje njihovog primarnog jezika ljubavi!
Ako vaše dete često rečima izražava priznanje za dela ljubavi, to je ključ za
otkrivanje da su mu ona emocionalno neobično važna. Tada vaša dela ljubavi
njima služe kao čvrst dokaz vaše ljubavi, ona znaju da su voljena. Kada detetu
pomažete pri učenju, detetu je to mnogo važnije od dobre ocene, to znači da ga
volite. Kada mu popravite bicikl, niste mu samo vratili mogućnost da se vozi,
nego ste mu napunili rezervoar ljubavi. Ako vam dete stalno nudi svoju pomoć,
to verovatno znači da po njegovom mišljenju na taj način izražava svoju ljubav.
Dela ljubavi, usluge iz ljubavi su njegov primarni jezik ljubavi.
DODIR TELA
Odavno se već zna da je dodir tela za dete emocionalna komunikacija.
Istraživanja su pokazala da deca koja se nose i maze emocionalno mnogo bolje
napreduju od dece koja se ne nose i ne maze. Normalno je da roditelji uzimaju
malu decu na ruke i da ih maze, ljube, da im govore nežne reči. Dete oseća da je voljeno mnogo pre nego što nauči značenje pojma ljubavi. Grljenje, ljubljenje,
maženje, sve su to načini izražavanja ljubavi prema detetu. Naravno, način na
koji ćemo zagrliti i poljubiti tinejdžera razlikuje se od načina na koji smo to
činili dok je bio dete. On će se možda čak i zastideti ako to budete činili pred
njegovim prijateljima, ali to uopšte ne znači da ne želi da ga dodirnete, posebno
ako je to njegov primarni jezik ljubavi.
Ako vam vaš tinejdžer redovno prilazi, pruža vam ruku, ako vas gurka, ako vas
hvata za zglavak dok prolazite pored njega, ako vam čak nestašno podmeće
nogu, sve to govori da je dodir tela njegov primarni jezik ljubavi.
Posmatrajte svoju decu. Pratite na koji način izražavaju ljubav prema drugima.
To je ključ za otkrivanje njihovog jezika ljubavi. Obratite pažnju šta traže od
vas. Mnogo puta će ta njihova želja biti u skladu s njihovim primarnim jezikom
ljubavi. Osvrnite se na postupke i reči koje najviše cene. To će svakako biti
pokazatelj kojim jezikom ljubavi govore.
Primarni jezik ljubavi moje kćerke je kvalitetno, zajednički provedeno vreme, pa
smo zato, dok je odrastala, često zajedno šetali. U toku njenih srednjoškolskih
godina, dok je išla u Salem Akademi, u jednu od najstarijih devojačkih srednjih
škola u zemlji, znali smo dugo šetati neobično zanimljivim, starim ulicama toga
grada. Moravska braća su obnovila ovo mesto, staro preko dve stotine godina.
Šetnja starom kaldrmom vraća čoveka u nekadašnja vremena. Lutanje po starom
groblju pruža čoveku dokaz prolaznosti života. Tih godina šetali smo sedmično
tri puta i vodili duge razgovore u tom jednostavnom, prekrasnom okruženju.
Danas ona radi kao lekar i kada nas poseti, nikada ne propusti da upita: «Tata,
da li si za šetnju?» Nikada nisam odbio njen poziv.
Moj sin nikada nije prošetao sa mnom. Govorio je: «Hodanje je glupo. Ako
negde moramo da odemo, onda se odvezimo!» Kvalitetno, zajednički provedeno vreme nije njegov primarni jezik ljubavi. Kao roditelji često smo skloni da svu svoju decu stavljamo u isti kalup. Odlazimo na predavanja, čitamo knjige o vaspitanju dece i onda naučene lekcije pokušavamo primeniti kod kuće. Problem je u tome što je svako dete drugačije i ono što jednom detetu predstavlja dokaz ljubavi, drugome ne znači mnogo. Primoravanje deteta da ide s vama u šetnju da biste mu time pokazali ljubav, njemu neće značiti ništa drugo nego gubljenje vremena koje bi se na drugi način moglo provesti mnogo ugodnije. Moramo naučiti da govorimo primarnim jezikom ljubavi našeg deteta da bismo mu pokazali da ga volimo. Duboko sam uveren da većina roditelja iskreno voli svoju decu. Ali znam da hiljade roditelja promašuju da svojoj deci pokažu ljubav jezikom koji ona razumeju i da zato u ovoj zemlji na hiljade dece žive s praznim rezervoarom ljubavi. Znam da većina maloletnih prestupnika pati zbog praznog rezervoara ljubavi i da ga pokušava napuniti na pogrešnom mestu.
Nikada nije kasno da naučite izražavati svoju ljubav na pravi način. Ako su vam
deca već starija i vidite da ste s njima razgovarali na pogrešnom jeziku ljubavi,
zašto im to ne biste priznali: «Znaš, shvatio sam da sam ti godinama izražavao
svoju ljubav na pogrešan način. Uviđam da si, možda, stekao pogrešan utisak da
te ne volim onoliko koliko bi trebalo. Zaista te volim i nadam se da ću ti to
ubuduće izražavati na bolji i prihvatljiviji način!» Možda bi bilo dobro i da im
objasnite da postoji pet primarnih jezika ljubavi i mnoštvo dijalekata i da
razmenite utiske o tome na koji način biste jedni drugima pokazali koliko se
volite i cenite.
Možda vam nedostaju dokazi da vas vaša odrasla deca vole. Ako su dovoljno
zrela da shvate ideju o primarnim jezicima ljubavi, možda će ih razgovor s vama
otvoriti oči. Možda ćete se iznenaditi njihovoj spremnosti da progovore vašim
jezikom ljubavi. Kada pripadnici porodice počnu govoriti primarnim jezikom
ljubavi jedni drugima, emocionalna klima u porodici se potpuno menja.
Dok su deca još mala teško je otkriti njihov primarni jezik ljubavi. Zato ih moramo obasipati pažnjom na svih pet jezika ljubavi i tako ćemo sigurno doživeti uspeh. Međutim, ako budemo pažljivo posmatrali njihovo ponašanje, uskoro ćemo otkriti njihov primarni jezik ljubavi.
Bobi ima tek šest godina. Čim otac dođe s posla, Bobi mu seda u krilo, podiže
ručice i mrsi mu kosu. Šta to Bobi želi da saopšti ocu? Želim da me malo pomaziš! On dodiruje oca, želeći da otac njega dodiruje. Bobijev primarni jezik ljubavi je verovatno jezik dodira tela.
Patrik stanuje u Bobijevom susedstvu. Ima pet i po godina i stalno se igra s
Bobijem. Patrikovog oca na povratku s posla čeka sasvim drugačiji doček.
Patrik mu uzbuđeno govori:
- Dođi, tata! Ima nešto važno da ti pokažem! Dođi u moju sobu!
Otac odgovara:
- Strpi se jedan trenutak, sine! Hoću samo da pregledam novine!
Patrik ga zaista jedan trenutak ostavlja na miru, ali se vraća za petnaest sekundi i
govori:
- Dođi u moju sobu, tatice! Hoću nešto da ti pokažem, odmah! Hoću da to
odmah vidiš!
Otac se opet brani:
- Samo još koji trenutak, sine. Pričekaj da ovo pročitam!
Patrika zove majka i on odlazi. Majka mu objašnjava da je otac umoran i traži da
ga pusti na miru još petnaestak minuta da pročita novine. Ali, Patrik ostaje
uporan:
- Ali, mamice, hoću da mu pokažem šta sam napravio!
- Znam, sine, ali svejedno ostavi tatu da pročita novine!
Šezdeset sekundi posle toga, Patrik je opet kod oca, ništa ne govori, ali mu skaće
u krilo i gužva novine.
- Patriče, šta to radiš?
Patrik odgovara:
- Hoću da dođeš u moju sobu, tata! Želim da ti pokažem šta sam napravio.
Šta to Patrik traži od oca? Kvalitetno, zajednički provedeno vreme! On želi
očevu nepodeljenu pažnju i neće prestati da ga poziva sve dok je ne dobije, pa
makar morao napraviti i scenu.
Ako vam dete često nešto poklanja, zamotava darove i predaje ih s posebnim
sjajem u oćima, primarni jezik ljubavi vašeg deteta je verovatno primanje
darova. Daje, jer želi da dobija. Ako zapažate da vaš sin i kčerka stalno pomažu
mlađem bratu ili sestri, to znaći da je njegov ili njen primarni jezik ljubavi dela
ljubavi, male usluge iz ljubavi. Ako vam često govori da dobro izgledate ili kako
ste dobra majka ili otac, kako ste sjajno nešto obavili, to pokazuje da je njegov ili njen primarni jezik ljubavi izražavanje priznanja.
Kod deteta se sve ovo događa na nivou podsvesti. Ono ne razmišlja svesno da će
biti maženo, ako pomazi oca ili majku, da će dobiti poklon kada ga daje, već je
njegovo ponašanje pokrenuto njegovim emocionalnim težnjama. Možda je i putem iskustva već naučilo da na određena dela dobija određene nagrade, pa zato čini ono što će kao posledicu imati zadovoljenje njegovih emocionalnih potreba. Ako sve ide dobro i ako su njegove emocionalne potrebe zadovoljene, ona se razvijaju i postaju odgovorne zrele osobe. Ali, ako njegove emocionalne potrebe nisu zadovoljene, ona narušavaju, krše nametnute norme ponašanja, izražavaju ljutinu prema roditeljima koji nisu zadovoljili njihove emocionalne potrebe i traže ljubav na drugoj strani.
Dr. Ros Kempbel, psihijatar od kojega sam prvi put čuo za emocionalni rezervoar ljubavi, tvrdi na temelju dugogodišnje prakse lečenja adolescenata koji su posrnuli na seksualnom području, da nikada nije sreo adolescenta, koji je kršio norme seksualnog ponašanja, čiji su roditelji zadovoljili njegovu emocionalnu potrebu za ljubavlju. Prema njegovom dubokom uverenju, svako seksualno pogrešno ponašanje adolescenata ima svoj koren u praznom emocionalnom rezervoaru ljubavi.
Zašto se vremenom naša priznanja, upućena detetu, pretvaraju u negodovanje?
Da li ste imali prilike da vidite ovakav ili sličan slučaj? Tinejdžer pobegne od
kuće, a roditelji krše ruke i govore: «Kako nam je to mogao učiniti posle svega
što smo žrtvovali za njega?» Istovremeno isti tinejdžer sedi u ordinaciji
savetnika stotinjak kilometara daleko od kuće i kaže: «Roditelji me ne vole!
Nikada me nisu ni voleli. Vole moga brata, ali mene ne vole!» Vole li roditelji
toga svoga tinejdžera? U većini slučajeva ga vole. U čemu je onda problem?
Vrlo je verovatno da roditelji nikada nisu naučili da svome detetu izraze ljubav
na jeziku koji ono razume.
Možda su mu kupovali lopte ili bicikle u nastojanju da mu pokažu ljubav, a ono
je govorilo: «Hoće li se neko loptati sa mnom? Hoće li neko da vozi bicikl sa mnom? Hoće li mi neko posvetiti svoje vreme? Razlika izmenu kupovanja lopte detetu i igranja s njime može da bude razlika izmenu punog i praznog rezervoara ljubavi. Roditelji mogu iskreno da vole svoje dete, i večina to i ćini, ali sama iskrenost nije dovoljna! Moramo naučiti da govorimo jezikom ljubavi svoga deteta ako želimo da zadovoljimo njegovu emocionalnu potrebu za ljubavlju. Razmotrimo zato pet primarnih jezika ljubavi u odnosu na iskazivanje ljubavi prema deci!
IZRA.AVANJE PRIZNANJA
Tipično je da roditelji malom detetu vrlo često upučuju reći priznanja. Čak i pre
nego što dete naući da govori, oni uzvikuju: "Pogledajte kako ima slatki nosić,
kakve krasne oći, kako lepu, talasastu kosicu!" Kada dete počne da puzi, svaki
čas izričemo pohvale. Kada počne da hoda i kada se jednom rukom uhvati za
kauč, mi govorimo: "Dođi, dođi mami. Bravo! Samo tako nastavi!" Dete
napravi pola koraka i padne, a mi uzvikujemo: "Bravo, dobro si to izveo!" Ni ne
pada nam na pamet da kažemo: "Glupane, zar ne možeš učiniti nešto tako jednostavno!"
Zašto se naše izražavanje pohvala detetu vremenom pretvara u prigovaranje?
Kada je detetu sedam godina, ulazimo u njegovu sobu i naređujemo da smesta
pokupi igračke. Dvanaest igračaka je rasuto po podu. Vraćamo se posle dva
minuta i dete je spremilo sedam. Šta kažemo? «Zar ti nisam kazala da spremiš
igračke? Kada se ponovo budem vratila, teško tebi ako igračke ne budu u
kutiji!» Zašto ne pohvalimo dete: «Bravo, sine! Sedam igračaka su već stavio u
kutiju! Još samo pet! Napred samo tako!» Ostalih pet bi se verovatno odmah
našlo u kutiji, zar ne?
Detetu, čiji je primarni jezik ljubavi izražavanje priznanja, naše negativne,
osorne reči teško ugrožavaju psihu. Stotinama odraslih tridesetgodišnjaka i dan
danas u ušima odzvanjaju reči, izrečene pre dvadeset godina: «Predebela si, nikome se nećeš svideti!» «Slabo učiš, samo je pitanje trenutka kada će te izbaciti iz škole!» «Ne mogu da verujem da si toliko glupa!» «Neodgovoran si i od tebe nikada neće ništa biti!» Odrasli se bore da steknu osećanje samopoštovanja i da budu voljeni svojim jezikom ljubavi, a kako se to onda ne bi odnosilo i na decu, čiji je primarni jezik ljubavi zloupotrebljen na ovako težak način?
KVALITETNO, ZAJEDNI.KI PROVEDENO VREME
Kvalitetno je vreme kada detetu posvečujemo svoju nepodeljenu pažnju. Za malo dete to znaći da sednete na pod pored njega i da zajedno s njime kotrljate loptu. To se odnosi i na igranje autičima i lutkama, igranje u pesku, građenje kula u pesku, ulaženju u svet dečje mašte! Vas će kao odraslu osobu zanimati računar, ali vaše dete živi u svom dečjem svetu. Morate se spustiti na nivo deteta, ako ga na kraju želite uvesti u svet odraslih.
Kako dete odrasta i pokazuje nova interesovanja, morate se udubiti u njegov
svet da biste zadovoljili njegove potrebe. Ako ga zanima košarka, interesujte se
za košarku, provodite vreme s njime igrajući košarku, posmatrajte košarkašku
utakmicu, posebno ako ono učestvuje. Ako ga zanima klavir, možete sedeti s
njime i pažljivo slušati kako vežba. Poklanjajući detetu nepodeljenu pažnju,
pokazujete mu da vam je stalo do njega, da vam je ono važno, da uživate u
njegovom društvu.
Mnogi ljudi, kada se osvrću na detinjstvo, ne mogu da sete šta su im roditelji
govorili, ali mogu da se sete šta su činili. Jedan stariji čovek mi je ispričao:
«Sećam se da moj otac nije propuštao nijednu moju košarkašku utakmicu u
srednjoj školi. Znao sam da ga veoma zanima moje napredovanje.» Za tog
čoveka je kvalitetno vreme bilo izuzetno značajan izraz ljubavi. Ako je
kvaliteno, zajednički provedeno vreme primarni jezik ljubavi vašeg deteta, a vi
govorite tim jezikom, vrlo je verovatno da će s vama provoditi kvalitetno vreme
kada budete ostareli. Ako mu ne pružite kvalitetno vreme dok je dete, u
pubertetu će tražiti pažnju svojih vršnjaka i udaljiti se od roditelja, koji, možda,
upravo u to vreme očajnički žele da provode vreme za svojom decom.
PRIMANJE POKLONA
Mnogi roditelji, a posebno dede i bake, neumereno govore jezikom poklona. I
zaista, kada čovek svrati u prodavnicu igračaka, pita se da li roditelji veruju da je to jedini jezik ljubavi. Samo ako imaju novca, roditelji zasipaju decu igračkama.
Mnogi veruju da je to najbolji način pokazivanja ljubavi. Neki roditelji
pokušavaju da deci pruže ono što su njima njihovi roditelji uskratili ili nisu
mogli dati. Kupuju im stvari koje su želeli da imaju kada su bili mali.
Menutim, ako primanje poklona nije primarni jezik ljubavi njihovog deteta, onda mu
pokloni u emocionalnom smislu ne zna.e mnogo. Roditelji imaju dobre namere,
ali davanjem poklona ne zadovoljavaju emocionalne potrebe deteta. Ako se pokloni koje dajete brzo ostavljaju po strani, ako dete retko zahvaljuje, ako ne vodi brigu o poklonima koje je dobilo, ako ih ne ceni, vrlo je verovatno da primanje poklona nije njegov primarni jezik ljubavi. Ali, ako vaše dete reaguje izuzetno zahvalno, ako svoje poklone pokazuje drugima i hvali se kako ste mu kupili tako lepu igračku, ako se stara oko poklona, ako ga stavlja na vidljivo mesto u sobi, ako se njime igra dugo vremena, onda je, možda, primanje poklona njegov primarni jezik ljubavi.
Šta da činite u slučaju kada je primarni jezik ljubavi vašeg deteta primanje
poklona, a vi nemate sredstava da mu kupujete poklone? Zapamtite, nisu važni
cena i kvalitet poklona, nego namera! Mnogi pokloni se mogu napraviti i kod
kuće, i ponekad dete više ceni takav poklon nego neku skupu fabričku igračku.
Ustvari, mala deca se češće igraju kutijom, nego samom igračkom. Možete
pronaći neku pokidanu igračku i popraviti je. Popravljanje može da bude zajedničko delo roditelja i deteta. Ne mora čovrek da ima mnogo novca da bi svojoj deci davao poklone.
DELA LJUBAVI, MALE USLUGE IZ LJUBAVI
Dok su deca mala roditelji im stalno čine dela ljubavi, usluge iz ljubavi. Kada to
ne bi činili, dete bi umrlo. Kupanje, hranjenje i oblačenje zahtevaju mnogo
vremena i truda u toku prvih godina života deteta. Tu bi trebalo ubrojati i
kuvanje, pranje, peglanje, zatim pripremanje užine za školu, odvođenje i
dovođenje deteta, pomaganje oko izrade domačih zadataka. Mnoga deca to
primaju kao potpuno normalne postupke, ali za neku decu to su neoborivi dokazi
ljubavi.
Posmatrajte svoju decu. Gledajte kako izražavaju ljubav prema drugima. To je
ključ za otkrivanje njihovog primarnog jezika ljubavi!
Ako vaše dete često rečima izražava priznanje za dela ljubavi, to je ključ za
otkrivanje da su mu ona emocionalno neobično važna. Tada vaša dela ljubavi
njima služe kao čvrst dokaz vaše ljubavi, ona znaju da su voljena. Kada detetu
pomažete pri učenju, detetu je to mnogo važnije od dobre ocene, to znači da ga
volite. Kada mu popravite bicikl, niste mu samo vratili mogućnost da se vozi,
nego ste mu napunili rezervoar ljubavi. Ako vam dete stalno nudi svoju pomoć,
to verovatno znači da po njegovom mišljenju na taj način izražava svoju ljubav.
Dela ljubavi, usluge iz ljubavi su njegov primarni jezik ljubavi.
DODIR TELA
Odavno se već zna da je dodir tela za dete emocionalna komunikacija.
Istraživanja su pokazala da deca koja se nose i maze emocionalno mnogo bolje
napreduju od dece koja se ne nose i ne maze. Normalno je da roditelji uzimaju
malu decu na ruke i da ih maze, ljube, da im govore nežne reči. Dete oseća da je voljeno mnogo pre nego što nauči značenje pojma ljubavi. Grljenje, ljubljenje,
maženje, sve su to načini izražavanja ljubavi prema detetu. Naravno, način na
koji ćemo zagrliti i poljubiti tinejdžera razlikuje se od načina na koji smo to
činili dok je bio dete. On će se možda čak i zastideti ako to budete činili pred
njegovim prijateljima, ali to uopšte ne znači da ne želi da ga dodirnete, posebno
ako je to njegov primarni jezik ljubavi.
Ako vam vaš tinejdžer redovno prilazi, pruža vam ruku, ako vas gurka, ako vas
hvata za zglavak dok prolazite pored njega, ako vam čak nestašno podmeće
nogu, sve to govori da je dodir tela njegov primarni jezik ljubavi.
Posmatrajte svoju decu. Pratite na koji način izražavaju ljubav prema drugima.
To je ključ za otkrivanje njihovog jezika ljubavi. Obratite pažnju šta traže od
vas. Mnogo puta će ta njihova želja biti u skladu s njihovim primarnim jezikom
ljubavi. Osvrnite se na postupke i reči koje najviše cene. To će svakako biti
pokazatelj kojim jezikom ljubavi govore.
Primarni jezik ljubavi moje kćerke je kvalitetno, zajednički provedeno vreme, pa
smo zato, dok je odrastala, često zajedno šetali. U toku njenih srednjoškolskih
godina, dok je išla u Salem Akademi, u jednu od najstarijih devojačkih srednjih
škola u zemlji, znali smo dugo šetati neobično zanimljivim, starim ulicama toga
grada. Moravska braća su obnovila ovo mesto, staro preko dve stotine godina.
Šetnja starom kaldrmom vraća čoveka u nekadašnja vremena. Lutanje po starom
groblju pruža čoveku dokaz prolaznosti života. Tih godina šetali smo sedmično
tri puta i vodili duge razgovore u tom jednostavnom, prekrasnom okruženju.
Danas ona radi kao lekar i kada nas poseti, nikada ne propusti da upita: «Tata,
da li si za šetnju?» Nikada nisam odbio njen poziv.
Moj sin nikada nije prošetao sa mnom. Govorio je: «Hodanje je glupo. Ako
negde moramo da odemo, onda se odvezimo!» Kvalitetno, zajednički provedeno vreme nije njegov primarni jezik ljubavi. Kao roditelji često smo skloni da svu svoju decu stavljamo u isti kalup. Odlazimo na predavanja, čitamo knjige o vaspitanju dece i onda naučene lekcije pokušavamo primeniti kod kuće. Problem je u tome što je svako dete drugačije i ono što jednom detetu predstavlja dokaz ljubavi, drugome ne znači mnogo. Primoravanje deteta da ide s vama u šetnju da biste mu time pokazali ljubav, njemu neće značiti ništa drugo nego gubljenje vremena koje bi se na drugi način moglo provesti mnogo ugodnije. Moramo naučiti da govorimo primarnim jezikom ljubavi našeg deteta da bismo mu pokazali da ga volimo. Duboko sam uveren da većina roditelja iskreno voli svoju decu. Ali znam da hiljade roditelja promašuju da svojoj deci pokažu ljubav jezikom koji ona razumeju i da zato u ovoj zemlji na hiljade dece žive s praznim rezervoarom ljubavi. Znam da većina maloletnih prestupnika pati zbog praznog rezervoara ljubavi i da ga pokušava napuniti na pogrešnom mestu.
Nikada nije kasno da naučite izražavati svoju ljubav na pravi način. Ako su vam
deca već starija i vidite da ste s njima razgovarali na pogrešnom jeziku ljubavi,
zašto im to ne biste priznali: «Znaš, shvatio sam da sam ti godinama izražavao
svoju ljubav na pogrešan način. Uviđam da si, možda, stekao pogrešan utisak da
te ne volim onoliko koliko bi trebalo. Zaista te volim i nadam se da ću ti to
ubuduće izražavati na bolji i prihvatljiviji način!» Možda bi bilo dobro i da im
objasnite da postoji pet primarnih jezika ljubavi i mnoštvo dijalekata i da
razmenite utiske o tome na koji način biste jedni drugima pokazali koliko se
volite i cenite.
Možda vam nedostaju dokazi da vas vaša odrasla deca vole. Ako su dovoljno
zrela da shvate ideju o primarnim jezicima ljubavi, možda će ih razgovor s vama
otvoriti oči. Možda ćete se iznenaditi njihovoj spremnosti da progovore vašim
jezikom ljubavi. Kada pripadnici porodice počnu govoriti primarnim jezikom
ljubavi jedni drugima, emocionalna klima u porodici se potpuno menja.
ponedjeljak, 4. travnja 2011.
Devet zaveta uspeha (3. deo)
Sedmi zavet uspeha
Svoje napore razasuo sam u premnogo pravaca. Toliko sam godišnjih doba protracio,
jurcajuci od jedne duge do druge. Bezbroj godina utrošio sam spuštajuci posude u prazne bunare. I, sve vreme nisam prestajao da se nadam da ce mi uspeh, sreca i bogatstvo pripasti jednog dana. Uzalud sam cekao. I, da nije bilo cuda ovih svitaka, mogao sam cekati zauvek. Žalosno, zaista. Kada se zaputi ulicom na kojoj piše 'uskoro', covek se na kraju nade pred kucom na kojoj stoji 'nikad'.
Sve to sada je iza mene. Jasno mi je, sada, zbog cega mi je uspeh stalno izmicao. Covek koji se neprestano lomi koju od dveju stvari da ucini, na koncu nece uciniti nijednu. Ukoliko se kolebam izmedu dva plana, izmedu jednog i drugog cilja, i sve vreme se povijam na vetru, poput ljiljana, u svakom smeru u kojem pokazuje igla na kompasu, nikada necu postici ništa; ni veliko, ni korisno. U ovom svetu napreduju samo oni koji se, u datom trenutku, usredsreduju na samo jednu stvar. U velike ljude ili velike žene racunaju se oni koji nikad ne iskoracuju van onoga što
cini njihovu izuzetnost; koji ne rasipaju, uludo, svoju posebnost. Sada mi je, napokon, znana velika tajna koju, premda mi je sve vreme stajala pred ocima, nikako nisam uspevao da prozrem.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Veliku razliku izmedu onih koji uspevaju i onih koji ne uspevaju ne cini kolicina posla koju i jedni i drugi obave, vec kolicina pametno obavljenog posla. Mnogi od onih koji neslavno propadaju daju sve od sebe da postignu veliki uspeh; ali, poslove koji im se povere obavljaju nesredeno, tako da ono što su izgradili jednom, ruše drugom rukom. Okolnosti u kojima se nalaze, ne koriste da bi ih pretvorili u mogucnosti za sebe. Ne poseduju, naprosto, sposobnost da casne poraze preobrate u recite pobede. Uprkos tome što raspolažu i sa dovoljno sposobnosti i sa dovoljno vremena - ta dva glavna stuba uspeha - oni nastavljaju da tamo i amo povlace svoja prazna kolica, i pravi cilim njihovog života ostaje tako neistkan. Nikada više necu dozvoliti sebi da otaljavam neki posao, u koji bi bilo potrebno da uložim citavo svoje bice. Oci su mi se napokon otvorile. Od ovog casa, ono što cinim cinicu kao da
ništa drugo na svetu nema nikakvu važnost.
Izrastanje hiljada hrastovih šuma pociva na jednom jedinom žiru.
Usredsredenost i istrajnost ucinili su da na egipatskim pustarama budu sazdane piramide. Majstor posvecen samo jednom zanatu u stanju je da prehranjuje svoju porodicu; ali, majstor od sedam zanata nije u stanju ni sebe da izdržava. Nijedan vetar nije dovoljno dobar za moreplovca koji ne zna u koju luku da se uputi. A ja sada znam kuda želim da krenem, i znam, takode, kako da stignem tamo kamo sam se uputio.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Ne mnogo stvari, a ravnodušno, vec samo jednu stvar, i to vrhunski - ono je što predstavlja zahtev našeg sveta. Onaj koji rasipa svoje napore ne može se nadati da ce uspeti. Ukoliko jednog salamandera presecemo nadvoje, njegov prednji deo nastavice da juri unapred, a njegov zadnji deo unatrag. Na isti nacin napreduje i onaj koji deli svoje težnje. Uspeh ne trpi rasipanje energije. Spreman sam za velike promene u svom životu, i svet ce znati da sam promenio svoje usmerenje. Ogromna je moc nad životom ona moc koja se pravimice usredsreduje na ciljeve.
Moj glas, moj nacin oblacenja, moj izgled, cak i sami moji pokreti i gestovi izmenice se kad budem poceo da živim život ispunjen svrhom. Kako je bilo moguce da, poput tolikih drugih, i ja ostanem šlep za tu veliku istinu? Covek koji nešto veoma dobro zna, i cini to bolje no iko drugi, cak i ako se radi o pukom umecu gajenja sociva, zaslužuje krunu kojom ce biti okrunjen. Ukoliko, zahvaljujuci tome što je
sve svoje energije na to usredsredio, gaji najbolje socivo, on jeste dobrocinitelj sveg covecanstva i kao takav zaslužuje sve hvale.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Ja cu biti taj koji cu odabirati svoje ciljeve, i zauvek cu ih držati na umu. Jer, nalazimo samo ono za cim tragamo puna srca. Ukoliko od života ne tražim ništa posebno, upravo cu to i dobiti. Pcela nije jedini insekt koji slece na ružu, ali jeste jedini koji s nje odnosi med. Nije važno bogatstvo onoga što smo uspeli da napabircimo, posle godina ucenja i mukotrpnog rada u mladosti. Ako krenemo u život sa nejasnom predstavom o svom buducem radu, možemo biti sigurni da ni slucajem necemo nabasati na srecnu okolnost koja ce to cime se bavimo složiti u velelepno zdanje velicanstvenih razmera. Cesto nam govore da u životu treba da ciljamo navisoko; ali, zapravo, treba da ciljamo na ono što možemo dosegnuti. Imati opšti cilj, naprosto, nije dovoljno. Strela odapeta sa luka ne obazire se, gledajuci šta na svom putu može pogoditi, vec stremi pravo svojoj meti. Grmljavina što se razastire nadaleko i naširoko beznacajna je u poredenju sa jednim jedinim,
usredsredenim na jednu tacku udarom munje. Sada mi je znano da se ne može dogoditi da, postojano i istrajno, sa svim mocima svog uma, sledim neki valjan cilj i da ipak ne uspem. Ukoliko uz pomoc uvelicavajuceg stakla usmerim sunceve zrake, cak i u dane najmrzlije zime, sa lakocom mogu da potpalim vatru.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
I najslabiji živi stvor, ukoliko sve svoje snage usredsredi na jedan jedini cilj, može postici izvrstan rezultat, docim je moguce da i onaj najsnažniji, ukoliko se rasipa na više poslova odjednom, ne postigne baš ništa. Postojano i neprestano kapajuci, kapi vode bice u stanju da izdube i najtvrde stene, dok silovita, žurna bujica, uz zastrašujucu grmljavinu prohuji ponad njih, ne ostavljajuci za sobom nikakav trag. A ja cu ostaviti tragove za sobom. I svet ce znati da sam bio ovde.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Osmi zavet uspeha
Bio sam tako slep.
Nikako nisam uspevao da prepoznam prilike što su mi se u životu ukazivale,
naprosto stoga što su se javljale pod obrazinom mucnog rada. Nikada nisam uocio onu zlatnu kociju što je stajala i cekala da me preveze u bolji život, buduci da su mi oci, dok sam besciljno tumarao sporednim stazama života, bile pune suza izazvanih samosažaljenjem. Ali, moj stav više mi ne zamucuje pogled, pošto sam svoj stav promenio. Danas shvatam da se prilike nikada ne ukazuju, sa svim onim što sa sobom nose - bogatstvo, uspeh ili casti - ispisanim krupnim i vidljivim slovima. U sve što preduzimam moram uložiti sve svoje napore, jer, u protivnom, moguce je da ni najvecih mogucnosti ne budem svestan, naprosto stoga što se zvonce nije oglasilo. Svice dan, kao i svi drugi dani, i u jednom satu se rascveta, nastavljajuci da cveta i tokom ostalih sati; ali, moguce je da se baš toga dana i tog sata susretnem sa životnom prilikom. Suocavati se odvažno i istrajno sa svakim zadatkom, ma koliko on težak i trudan mogao biti, jedini je nacin da budem siguran da cu zgrabiti veliku priliku kada se pojavi, bez obzira da li ce se obznaniti uz jek truba ili ce se, kao što najcešce biva, skrivati pod plaštom prašine. Onaj stari ja, koji je prezirao svakodnevni rad i koji je svoje osecanje osujecenosti istresao na svakog s kim bi došao u dodir, naprosto nije bio sposoban da se posveti dugoj opsadi prilike što bi mu se ukazala. A danas, zahvaljujuci ovim svicima, iznova gradim svoj život i voljan sam da hodim uzdignute glave, u traganju za prilikama sa istom onom neumoljivošcu sa kojom lav krece u potragu za plenom.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Okrenuo sam leda prošlosti. Nijedan od onih negdašnjih neuspeha nece usporiti moj
postojani hod prema prostorima uspeha i srece, gde cu provesti preostale dane svog
života. Jer, sada znam da cu, ukoliko želim da zapevam, uvek pronaci i pesmu.
Danas se osvrcem unazad samo zbog uspomena. Kakva sam samo bedna olupina
dozvolio sebi da postanem! Postoji jedna stara poslovica, koja kaže: „Uživaj u onom
malom što imaš, dok budale traže nešto više". U prošlosti sam u to verovao i u skladu sa tim se ponašao; jer, ne govore li sve stare poslovice suštu istinu? Ne, ne govore! Zapocinjem novi život, i obrnuo sam naglavce tu poslovicu, na isti nacin na koji sam izmenio i svoje ponašanje iz prošlosti. I, što se mene tice, sada ta poslovica kaže: „Dok budala uživa u onom malom što ima, ti ceš potražiti nešto više!"
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Tokom ovih nekoliko nedelja vec sam u znatnoj meri poboljšao mnoga svojstva svog
karaktera, tako da sada bolje umem da prepoznam priliku i da od nje uzmem svoj deo.
Zahvaljujuci svakodnevnom ponavljanju reci iz ovih svitaka vec sam iz sebe išcupao
rdave navike koje su me povlacile unazad, a s obnavljanjem svog života tek sam zapoceo. Neka mi bude dopušteno da zapocnem odavde gde se sada nalazim, uprkos izvesnim svojstvima koje još uvek nosim u sebi i koje me cesto navode da prezirem samog sebe. Neka mi bude dopušteno da se sa njima uhvatim ukoštac, jednim po jednim, i da uz pomoc Gospodnju porazim svoje slabosti. I na samom kraju, ukoliko budem imao hrabrosti da dosegnem i ono što mi je van domašaja, i dovoljno vere da mogu biti ono što treba da budem - odista cu postati bolji. Budalasto sam, u prošlosti, dopuštao da me porazi i kajanja toliko pritiskaju, da sam bio prinuden da hodim duboko pognute glave i pogleda uprtog u zemlju. I sada, kada sam odbacio
svoj preteški jaram prošlosti, i kada sam napokon podigao pogled, u prilici sam da vidim, gde god da pogledam, otvorena vrata koja me, pozdravljajuci me dobrodošlicom, vode u novi život.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Svakoga dana, kada sebi postavljam zadatke, na sam vrh spiska stavicu podsetnik: da uvek treba da budno motrim na prilike koje mi se mogu ukazati. I svakog jutra, kada se probudim, krenucu u susret danu sa osmehom, bez obzira na to kakve me neprijatne dužnosti ocekuju. Prilike, baš kao ni ljubav, nikada se ne odazivaju na cemer i ocaj. Danas mi je znano da su oni koji ponajvecma uspevaju baš vedri i puni nade ljudi; ljudi koji svoje poslove obavljaju sa osmehom na licu; ljudi koji prilike što im se ukazuju i promene što im se dešavaju u ovozemaljskom životu prihvataju vedro i u dobrom raspoloženju, odnoseci se podjednako i prema nedacama i prema dobrobiti. Mudri su oni ljudi i žene koji umeju ne samo da pronadu, vec i, još više, da sebi stvaraju prilike. Kako sam samo mogao proživeti tolike godine, ne uocavajuci istinu koja mi se, danas, tako jasno ukazuje? Zbog cega toliki medu nama posmatraju kako zlatni trenuci reke života prolaze pokraj nas, a stvarno ne vide ništa osim peska? Zbog cega, kada nam andeli dodu u pohode, toga postajemo svesni tek pošto nas napuste? Mogucnosti što nam se ukazuju cesto su tako sicušne da ih ni ne primecujemo; pa ipak, u njima je cesto sadržano seme velikih preduzeca. Isto tako, prilike se nalaze posvuda, i stoga moram uvek držati spremnu udicu. Moguce je da velika riba naide baš kada je najmanje ocekujem.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Nisam više osoba koja sam bio pre samo nekoliko nedelja.
Prilike mi više nikada nece ostajati skrivene. Više ne cvilim i ne cepam svoju odecu i ne proklinjem svet zbog toga što me dobre stvari u životu mimoilaze. I dalje sam nezadovoljan onim što mi je zapalo u životu, ali je to sada nezadovoljstvo koje izdržava bure i pretražuje nebo ogledajuci se za plavetnilom i zvezdama. Postoje dve vrste nezadovoljstva na ovom svetu - nezadovoljstvo koje goni na rad, i nezadovoljstvo koje coveka navodi da u ocaju krši ruke. Nezadovoljnici prve vrste napokon dobijaju ono što žele, dok nezadovoljnici druge vrste gube i ono što vec imaju. Za one prve uspeh je jedini lek, dok za one druge nikakvog leka nema. A ja znam koji sam od njih. I dopada mi se onaj koji sam. Hvala ti, Gospode.
Jasno mi je, sada, da prilika nikom ne kuca na vrata. Vrata ce se otvoriti samo kad ja pokucam. A kucacu i cesto i bucno.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Deveti zavet uspeha
Bio sam odvec popustljiv prema sebi. Pre nego što bih se povukao na pocinak, nikada
nisam odvajao vreme da odvagnem cenu dobra i zla sa kojima se tog dana bejah susreo.
Nikada nisam, hrabro i iskreno, pregao da preispitam svoje misli, reci i dela datog dana, kako bih bolje uoblicio misli i reci i dela za sutrašnji dan. Istina o uspehu i o tome kako ga postici nikada se nije od mene skrivala. Ali, toliko bih se
zaneo u borbi da preživim, da sam, naprosto, propuštao da je uocim. Po isteku svakog dana, smatrao sam da je sve okoncano. Svaki gorak promašaj, svaki neuspeh, svaka nedaca koji bi mi pomracili dan, brzo su bili predavani zaboravu. Uvek sam sebi govorio: Pa, sutra je novi dan. Možda ce život biti blaži prema meni. Koješta!
I napokon, pogled mi se razbistrio. Uvidam, sada, da je svet tržnica na kojoj sve ima utvrdenu cenu, i da moram ostati pri svojoj odluci šta god kupovao svojim vremenom, radom ili domišljatošcu - bilo da su u pitanju bogatstvo, spokoj, slava, samopoštovanje ili znanje. Nikada se ne smem ponašati kao dete koje, pošto je od više stvari došlo do jedne koju želi, istog casa požali što nije dobilo i ono
drugo. I buduci da je od onoga cime se bavim i što sam ucinio delom svog života teško odustati, neka mi bude dopušteno da u buduce budem siguran da cu trajne i vredne stvari sticati u znoju i mukotrpnim radom. Jedini nacin, po meni, na koji to sa punom izvesnošcu može biti ostvareno, jeste da svakodnevno, pre no što se prepustim snu, uradim jednu sasvim odredenu vežbu.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
I najgore od mojih mana, i najlošije moje navike, ukoliko se budem njima pozabavio svakog dana, na kraju ce izgubiti u snazi. I kakva ce radost, i kakav blažen san, uslediti nakon jednog takvog licnog samoobracuna. I evo pitanja koja mi se, nimalo ne žureci, uoblicavaju u umu:
Koju sam to svoju slabost danas savladao?
Kakvoj sam se strasti odupreo?
Kakvom sam iskušenju odoleo?
Kakvu sam novu vrlinu stekao?
Posredstvom ovih svitaka, vec sam poceo da svaki novi dan docekujem spreman, tako da je nepregledni drum kojim putujem dobro obeležen putokazima. I danas, kada dan prede u smiraj, pažljivo cu odmeriti koliko sam uznapredovao i sa kakvim sam se sve upitnicima susreo tokom puta; i možda ce mi moja novostecena vrlina pomoci da, u svom umu, nacinim dnevnik današnjeg i udžbenik za sutrašnji dan.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
Uvece, cim utrnem svecu, zapocecu sa preispitivanjem svojih reci i svojih postupaka tokom svakog sata u minulom danu, i pri tom necu dozvoliti da išta promakne mom preocenjivanju; jer, zbog cega bih zazirao da se suocim sa svojim greškama, kad imam moc da sebe ukorim, kao i da sebi oprostim? Ponekad sam, možda, u ponekoj raspravi bio i pomalo preoštar. Bilo je možda moguce da svoje mišljenje ne izreknem; jer, premda jeste seklo poput maca, nije donelo ništa dobro. Ono o
cemu sam zborio bilo je istinito; ali, opet, sve istine ne treba baš iznositi u svakom trenutku. Trebalo je da držim jezik za zubima; jer, nikakvog smisla nema nadmetati se ni sa budalama, ni sa svojim pretpostavljenima. Pogrešno sam postupao, ali tome je sada kraj. Iskustvo je izraz kojim su ljudi uvek oznacavali svoje ludosti, odnosno stvari zbog kojih žale. Nema nikakve potrebe da bude tako. Današnje lekcije mogu postati sutrašnji temelj boljeg života - pod uslovom, naravno, da ucim na njima. To, upravo, i nameravam da cinim.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
Neka mi bude omoguceno da razmotrim svoje postupke, neka mi bude omoguceno da
osmotrim sebe na nacin na koji bi to moj najveci neprijatelj ucinio, i tako cu postati svoj najbolji prijatelj. Od ovog casa, upregnucu sve snage da postanem ono što cu nadalje biti. Neka se tama spusti, ali san nece sici na moje oci sve dok, u celosti, još jednom ne prodem kroz sva zbivanja minulog dana.
Šta je ostalo neobavljeno, a trebalo je da bude obavljeno?
Šta je, od onoga što sam obavio, moglo biti obavljeno još bolje?
Jedna od još neotkrivenih velikih radosti ovog života proizilazi iz naših nastojanja da sve što cinimo - cinimo najbolje što možemo. Postoji jedno posve posebno osecanje zadovoljstva, i ponosa, kad covek posmatra svoje zaokruženo, celovito, jasno i dovršeno delo; to je osecanje koje površne, nehatne, aljkave i neuredne osobe nikada nece upoznati. Upravo je ta savesno sazdana celovitost ono što bilo koje delo preobražava u umetnicko delo. Cak i najbeznacajniji zadatak, ukoliko se valjano obavi, postaje pravo cudo postignuca. Ono što je danas ucinjeno bice sutra prevazideno. Drukcije ni ne može biti. Nakon preispitivanja i preocenjivanja uvek dolazi poboljšanje. Svi bi mi trebalo da budemo mudriji
sutra, nego što smo bili danas.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
Da li sam proživeo dan ne sažaljevajuci samog sebe?
Da li docekujem svitanje spreman i sa putokazima i ciljem pred sobom?
Da li sam bio ljubazan i prijatan sa svima sa kojima sam se susreo?
Da li sam pokušao da propešacim i onu dodatnu milju?
Da li sam ostajao budan na svaku priliku koja bi mi se ukazala?
Da li sam tragao za dobrim stranama u svakom problemu koji bi mi se isprecio?
Da li sam sa osmehom docekivao sve izlive gneva i mržnje?
Da li sam usredsredivao sve svoje snage na svrhu koju sam imao u vidu?
I, šta bi moglo biti korisnije od svakodnevnog preispitivanja mog života, tako da mogu da živim osnažen ponosom i zadovoljstvom?
Moji se dani nikada nece završavati sa smirajem sunca. Jer, od sada, uvek ce postojati još jedan zadatak koji se mora obaviti.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve sto sam uradio tokom dana.
Svoje napore razasuo sam u premnogo pravaca. Toliko sam godišnjih doba protracio,
jurcajuci od jedne duge do druge. Bezbroj godina utrošio sam spuštajuci posude u prazne bunare. I, sve vreme nisam prestajao da se nadam da ce mi uspeh, sreca i bogatstvo pripasti jednog dana. Uzalud sam cekao. I, da nije bilo cuda ovih svitaka, mogao sam cekati zauvek. Žalosno, zaista. Kada se zaputi ulicom na kojoj piše 'uskoro', covek se na kraju nade pred kucom na kojoj stoji 'nikad'.
Sve to sada je iza mene. Jasno mi je, sada, zbog cega mi je uspeh stalno izmicao. Covek koji se neprestano lomi koju od dveju stvari da ucini, na koncu nece uciniti nijednu. Ukoliko se kolebam izmedu dva plana, izmedu jednog i drugog cilja, i sve vreme se povijam na vetru, poput ljiljana, u svakom smeru u kojem pokazuje igla na kompasu, nikada necu postici ništa; ni veliko, ni korisno. U ovom svetu napreduju samo oni koji se, u datom trenutku, usredsreduju na samo jednu stvar. U velike ljude ili velike žene racunaju se oni koji nikad ne iskoracuju van onoga što
cini njihovu izuzetnost; koji ne rasipaju, uludo, svoju posebnost. Sada mi je, napokon, znana velika tajna koju, premda mi je sve vreme stajala pred ocima, nikako nisam uspevao da prozrem.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Veliku razliku izmedu onih koji uspevaju i onih koji ne uspevaju ne cini kolicina posla koju i jedni i drugi obave, vec kolicina pametno obavljenog posla. Mnogi od onih koji neslavno propadaju daju sve od sebe da postignu veliki uspeh; ali, poslove koji im se povere obavljaju nesredeno, tako da ono što su izgradili jednom, ruše drugom rukom. Okolnosti u kojima se nalaze, ne koriste da bi ih pretvorili u mogucnosti za sebe. Ne poseduju, naprosto, sposobnost da casne poraze preobrate u recite pobede. Uprkos tome što raspolažu i sa dovoljno sposobnosti i sa dovoljno vremena - ta dva glavna stuba uspeha - oni nastavljaju da tamo i amo povlace svoja prazna kolica, i pravi cilim njihovog života ostaje tako neistkan. Nikada više necu dozvoliti sebi da otaljavam neki posao, u koji bi bilo potrebno da uložim citavo svoje bice. Oci su mi se napokon otvorile. Od ovog casa, ono što cinim cinicu kao da
ništa drugo na svetu nema nikakvu važnost.
Izrastanje hiljada hrastovih šuma pociva na jednom jedinom žiru.
Usredsredenost i istrajnost ucinili su da na egipatskim pustarama budu sazdane piramide. Majstor posvecen samo jednom zanatu u stanju je da prehranjuje svoju porodicu; ali, majstor od sedam zanata nije u stanju ni sebe da izdržava. Nijedan vetar nije dovoljno dobar za moreplovca koji ne zna u koju luku da se uputi. A ja sada znam kuda želim da krenem, i znam, takode, kako da stignem tamo kamo sam se uputio.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Ne mnogo stvari, a ravnodušno, vec samo jednu stvar, i to vrhunski - ono je što predstavlja zahtev našeg sveta. Onaj koji rasipa svoje napore ne može se nadati da ce uspeti. Ukoliko jednog salamandera presecemo nadvoje, njegov prednji deo nastavice da juri unapred, a njegov zadnji deo unatrag. Na isti nacin napreduje i onaj koji deli svoje težnje. Uspeh ne trpi rasipanje energije. Spreman sam za velike promene u svom životu, i svet ce znati da sam promenio svoje usmerenje. Ogromna je moc nad životom ona moc koja se pravimice usredsreduje na ciljeve.
Moj glas, moj nacin oblacenja, moj izgled, cak i sami moji pokreti i gestovi izmenice se kad budem poceo da živim život ispunjen svrhom. Kako je bilo moguce da, poput tolikih drugih, i ja ostanem šlep za tu veliku istinu? Covek koji nešto veoma dobro zna, i cini to bolje no iko drugi, cak i ako se radi o pukom umecu gajenja sociva, zaslužuje krunu kojom ce biti okrunjen. Ukoliko, zahvaljujuci tome što je
sve svoje energije na to usredsredio, gaji najbolje socivo, on jeste dobrocinitelj sveg covecanstva i kao takav zaslužuje sve hvale.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Ja cu biti taj koji cu odabirati svoje ciljeve, i zauvek cu ih držati na umu. Jer, nalazimo samo ono za cim tragamo puna srca. Ukoliko od života ne tražim ništa posebno, upravo cu to i dobiti. Pcela nije jedini insekt koji slece na ružu, ali jeste jedini koji s nje odnosi med. Nije važno bogatstvo onoga što smo uspeli da napabircimo, posle godina ucenja i mukotrpnog rada u mladosti. Ako krenemo u život sa nejasnom predstavom o svom buducem radu, možemo biti sigurni da ni slucajem necemo nabasati na srecnu okolnost koja ce to cime se bavimo složiti u velelepno zdanje velicanstvenih razmera. Cesto nam govore da u životu treba da ciljamo navisoko; ali, zapravo, treba da ciljamo na ono što možemo dosegnuti. Imati opšti cilj, naprosto, nije dovoljno. Strela odapeta sa luka ne obazire se, gledajuci šta na svom putu može pogoditi, vec stremi pravo svojoj meti. Grmljavina što se razastire nadaleko i naširoko beznacajna je u poredenju sa jednim jedinim,
usredsredenim na jednu tacku udarom munje. Sada mi je znano da se ne može dogoditi da, postojano i istrajno, sa svim mocima svog uma, sledim neki valjan cilj i da ipak ne uspem. Ukoliko uz pomoc uvelicavajuceg stakla usmerim sunceve zrake, cak i u dane najmrzlije zime, sa lakocom mogu da potpalim vatru.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
I najslabiji živi stvor, ukoliko sve svoje snage usredsredi na jedan jedini cilj, može postici izvrstan rezultat, docim je moguce da i onaj najsnažniji, ukoliko se rasipa na više poslova odjednom, ne postigne baš ništa. Postojano i neprestano kapajuci, kapi vode bice u stanju da izdube i najtvrde stene, dok silovita, žurna bujica, uz zastrašujucu grmljavinu prohuji ponad njih, ne ostavljajuci za sobom nikakav trag. A ja cu ostaviti tragove za sobom. I svet ce znati da sam bio ovde.
Uvek cu citavog sebe posvecivati zadatku koji u datom trenutku stoji preda mnom.
Osmi zavet uspeha
Bio sam tako slep.
Nikako nisam uspevao da prepoznam prilike što su mi se u životu ukazivale,
naprosto stoga što su se javljale pod obrazinom mucnog rada. Nikada nisam uocio onu zlatnu kociju što je stajala i cekala da me preveze u bolji život, buduci da su mi oci, dok sam besciljno tumarao sporednim stazama života, bile pune suza izazvanih samosažaljenjem. Ali, moj stav više mi ne zamucuje pogled, pošto sam svoj stav promenio. Danas shvatam da se prilike nikada ne ukazuju, sa svim onim što sa sobom nose - bogatstvo, uspeh ili casti - ispisanim krupnim i vidljivim slovima. U sve što preduzimam moram uložiti sve svoje napore, jer, u protivnom, moguce je da ni najvecih mogucnosti ne budem svestan, naprosto stoga što se zvonce nije oglasilo. Svice dan, kao i svi drugi dani, i u jednom satu se rascveta, nastavljajuci da cveta i tokom ostalih sati; ali, moguce je da se baš toga dana i tog sata susretnem sa životnom prilikom. Suocavati se odvažno i istrajno sa svakim zadatkom, ma koliko on težak i trudan mogao biti, jedini je nacin da budem siguran da cu zgrabiti veliku priliku kada se pojavi, bez obzira da li ce se obznaniti uz jek truba ili ce se, kao što najcešce biva, skrivati pod plaštom prašine. Onaj stari ja, koji je prezirao svakodnevni rad i koji je svoje osecanje osujecenosti istresao na svakog s kim bi došao u dodir, naprosto nije bio sposoban da se posveti dugoj opsadi prilike što bi mu se ukazala. A danas, zahvaljujuci ovim svicima, iznova gradim svoj život i voljan sam da hodim uzdignute glave, u traganju za prilikama sa istom onom neumoljivošcu sa kojom lav krece u potragu za plenom.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Okrenuo sam leda prošlosti. Nijedan od onih negdašnjih neuspeha nece usporiti moj
postojani hod prema prostorima uspeha i srece, gde cu provesti preostale dane svog
života. Jer, sada znam da cu, ukoliko želim da zapevam, uvek pronaci i pesmu.
Danas se osvrcem unazad samo zbog uspomena. Kakva sam samo bedna olupina
dozvolio sebi da postanem! Postoji jedna stara poslovica, koja kaže: „Uživaj u onom
malom što imaš, dok budale traže nešto više". U prošlosti sam u to verovao i u skladu sa tim se ponašao; jer, ne govore li sve stare poslovice suštu istinu? Ne, ne govore! Zapocinjem novi život, i obrnuo sam naglavce tu poslovicu, na isti nacin na koji sam izmenio i svoje ponašanje iz prošlosti. I, što se mene tice, sada ta poslovica kaže: „Dok budala uživa u onom malom što ima, ti ceš potražiti nešto više!"
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Tokom ovih nekoliko nedelja vec sam u znatnoj meri poboljšao mnoga svojstva svog
karaktera, tako da sada bolje umem da prepoznam priliku i da od nje uzmem svoj deo.
Zahvaljujuci svakodnevnom ponavljanju reci iz ovih svitaka vec sam iz sebe išcupao
rdave navike koje su me povlacile unazad, a s obnavljanjem svog života tek sam zapoceo. Neka mi bude dopušteno da zapocnem odavde gde se sada nalazim, uprkos izvesnim svojstvima koje još uvek nosim u sebi i koje me cesto navode da prezirem samog sebe. Neka mi bude dopušteno da se sa njima uhvatim ukoštac, jednim po jednim, i da uz pomoc Gospodnju porazim svoje slabosti. I na samom kraju, ukoliko budem imao hrabrosti da dosegnem i ono što mi je van domašaja, i dovoljno vere da mogu biti ono što treba da budem - odista cu postati bolji. Budalasto sam, u prošlosti, dopuštao da me porazi i kajanja toliko pritiskaju, da sam bio prinuden da hodim duboko pognute glave i pogleda uprtog u zemlju. I sada, kada sam odbacio
svoj preteški jaram prošlosti, i kada sam napokon podigao pogled, u prilici sam da vidim, gde god da pogledam, otvorena vrata koja me, pozdravljajuci me dobrodošlicom, vode u novi život.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Svakoga dana, kada sebi postavljam zadatke, na sam vrh spiska stavicu podsetnik: da uvek treba da budno motrim na prilike koje mi se mogu ukazati. I svakog jutra, kada se probudim, krenucu u susret danu sa osmehom, bez obzira na to kakve me neprijatne dužnosti ocekuju. Prilike, baš kao ni ljubav, nikada se ne odazivaju na cemer i ocaj. Danas mi je znano da su oni koji ponajvecma uspevaju baš vedri i puni nade ljudi; ljudi koji svoje poslove obavljaju sa osmehom na licu; ljudi koji prilike što im se ukazuju i promene što im se dešavaju u ovozemaljskom životu prihvataju vedro i u dobrom raspoloženju, odnoseci se podjednako i prema nedacama i prema dobrobiti. Mudri su oni ljudi i žene koji umeju ne samo da pronadu, vec i, još više, da sebi stvaraju prilike. Kako sam samo mogao proživeti tolike godine, ne uocavajuci istinu koja mi se, danas, tako jasno ukazuje? Zbog cega toliki medu nama posmatraju kako zlatni trenuci reke života prolaze pokraj nas, a stvarno ne vide ništa osim peska? Zbog cega, kada nam andeli dodu u pohode, toga postajemo svesni tek pošto nas napuste? Mogucnosti što nam se ukazuju cesto su tako sicušne da ih ni ne primecujemo; pa ipak, u njima je cesto sadržano seme velikih preduzeca. Isto tako, prilike se nalaze posvuda, i stoga moram uvek držati spremnu udicu. Moguce je da velika riba naide baš kada je najmanje ocekujem.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Nisam više osoba koja sam bio pre samo nekoliko nedelja.
Prilike mi više nikada nece ostajati skrivene. Više ne cvilim i ne cepam svoju odecu i ne proklinjem svet zbog toga što me dobre stvari u životu mimoilaze. I dalje sam nezadovoljan onim što mi je zapalo u životu, ali je to sada nezadovoljstvo koje izdržava bure i pretražuje nebo ogledajuci se za plavetnilom i zvezdama. Postoje dve vrste nezadovoljstva na ovom svetu - nezadovoljstvo koje goni na rad, i nezadovoljstvo koje coveka navodi da u ocaju krši ruke. Nezadovoljnici prve vrste napokon dobijaju ono što žele, dok nezadovoljnici druge vrste gube i ono što vec imaju. Za one prve uspeh je jedini lek, dok za one druge nikakvog leka nema. A ja znam koji sam od njih. I dopada mi se onaj koji sam. Hvala ti, Gospode.
Jasno mi je, sada, da prilika nikom ne kuca na vrata. Vrata ce se otvoriti samo kad ja pokucam. A kucacu i cesto i bucno.
Nikada više necu stajati i cekati, u nadi da ce mi se prilika sama od sebe ukazati.
Deveti zavet uspeha
Bio sam odvec popustljiv prema sebi. Pre nego što bih se povukao na pocinak, nikada
nisam odvajao vreme da odvagnem cenu dobra i zla sa kojima se tog dana bejah susreo.
Nikada nisam, hrabro i iskreno, pregao da preispitam svoje misli, reci i dela datog dana, kako bih bolje uoblicio misli i reci i dela za sutrašnji dan. Istina o uspehu i o tome kako ga postici nikada se nije od mene skrivala. Ali, toliko bih se
zaneo u borbi da preživim, da sam, naprosto, propuštao da je uocim. Po isteku svakog dana, smatrao sam da je sve okoncano. Svaki gorak promašaj, svaki neuspeh, svaka nedaca koji bi mi pomracili dan, brzo su bili predavani zaboravu. Uvek sam sebi govorio: Pa, sutra je novi dan. Možda ce život biti blaži prema meni. Koješta!
I napokon, pogled mi se razbistrio. Uvidam, sada, da je svet tržnica na kojoj sve ima utvrdenu cenu, i da moram ostati pri svojoj odluci šta god kupovao svojim vremenom, radom ili domišljatošcu - bilo da su u pitanju bogatstvo, spokoj, slava, samopoštovanje ili znanje. Nikada se ne smem ponašati kao dete koje, pošto je od više stvari došlo do jedne koju želi, istog casa požali što nije dobilo i ono
drugo. I buduci da je od onoga cime se bavim i što sam ucinio delom svog života teško odustati, neka mi bude dopušteno da u buduce budem siguran da cu trajne i vredne stvari sticati u znoju i mukotrpnim radom. Jedini nacin, po meni, na koji to sa punom izvesnošcu može biti ostvareno, jeste da svakodnevno, pre no što se prepustim snu, uradim jednu sasvim odredenu vežbu.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
I najgore od mojih mana, i najlošije moje navike, ukoliko se budem njima pozabavio svakog dana, na kraju ce izgubiti u snazi. I kakva ce radost, i kakav blažen san, uslediti nakon jednog takvog licnog samoobracuna. I evo pitanja koja mi se, nimalo ne žureci, uoblicavaju u umu:
Koju sam to svoju slabost danas savladao?
Kakvoj sam se strasti odupreo?
Kakvom sam iskušenju odoleo?
Kakvu sam novu vrlinu stekao?
Posredstvom ovih svitaka, vec sam poceo da svaki novi dan docekujem spreman, tako da je nepregledni drum kojim putujem dobro obeležen putokazima. I danas, kada dan prede u smiraj, pažljivo cu odmeriti koliko sam uznapredovao i sa kakvim sam se sve upitnicima susreo tokom puta; i možda ce mi moja novostecena vrlina pomoci da, u svom umu, nacinim dnevnik današnjeg i udžbenik za sutrašnji dan.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
Uvece, cim utrnem svecu, zapocecu sa preispitivanjem svojih reci i svojih postupaka tokom svakog sata u minulom danu, i pri tom necu dozvoliti da išta promakne mom preocenjivanju; jer, zbog cega bih zazirao da se suocim sa svojim greškama, kad imam moc da sebe ukorim, kao i da sebi oprostim? Ponekad sam, možda, u ponekoj raspravi bio i pomalo preoštar. Bilo je možda moguce da svoje mišljenje ne izreknem; jer, premda jeste seklo poput maca, nije donelo ništa dobro. Ono o
cemu sam zborio bilo je istinito; ali, opet, sve istine ne treba baš iznositi u svakom trenutku. Trebalo je da držim jezik za zubima; jer, nikakvog smisla nema nadmetati se ni sa budalama, ni sa svojim pretpostavljenima. Pogrešno sam postupao, ali tome je sada kraj. Iskustvo je izraz kojim su ljudi uvek oznacavali svoje ludosti, odnosno stvari zbog kojih žale. Nema nikakve potrebe da bude tako. Današnje lekcije mogu postati sutrašnji temelj boljeg života - pod uslovom, naravno, da ucim na njima. To, upravo, i nameravam da cinim.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
Neka mi bude omoguceno da razmotrim svoje postupke, neka mi bude omoguceno da
osmotrim sebe na nacin na koji bi to moj najveci neprijatelj ucinio, i tako cu postati svoj najbolji prijatelj. Od ovog casa, upregnucu sve snage da postanem ono što cu nadalje biti. Neka se tama spusti, ali san nece sici na moje oci sve dok, u celosti, još jednom ne prodem kroz sva zbivanja minulog dana.
Šta je ostalo neobavljeno, a trebalo je da bude obavljeno?
Šta je, od onoga što sam obavio, moglo biti obavljeno još bolje?
Jedna od još neotkrivenih velikih radosti ovog života proizilazi iz naših nastojanja da sve što cinimo - cinimo najbolje što možemo. Postoji jedno posve posebno osecanje zadovoljstva, i ponosa, kad covek posmatra svoje zaokruženo, celovito, jasno i dovršeno delo; to je osecanje koje površne, nehatne, aljkave i neuredne osobe nikada nece upoznati. Upravo je ta savesno sazdana celovitost ono što bilo koje delo preobražava u umetnicko delo. Cak i najbeznacajniji zadatak, ukoliko se valjano obavi, postaje pravo cudo postignuca. Ono što je danas ucinjeno bice sutra prevazideno. Drukcije ni ne može biti. Nakon preispitivanja i preocenjivanja uvek dolazi poboljšanje. Svi bi mi trebalo da budemo mudriji
sutra, nego što smo bili danas.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve što sam uradio tokom dana.
Da li sam proživeo dan ne sažaljevajuci samog sebe?
Da li docekujem svitanje spreman i sa putokazima i ciljem pred sobom?
Da li sam bio ljubazan i prijatan sa svima sa kojima sam se susreo?
Da li sam pokušao da propešacim i onu dodatnu milju?
Da li sam ostajao budan na svaku priliku koja bi mi se ukazala?
Da li sam tragao za dobrim stranama u svakom problemu koji bi mi se isprecio?
Da li sam sa osmehom docekivao sve izlive gneva i mržnje?
Da li sam usredsredivao sve svoje snage na svrhu koju sam imao u vidu?
I, šta bi moglo biti korisnije od svakodnevnog preispitivanja mog života, tako da mogu da živim osnažen ponosom i zadovoljstvom?
Moji se dani nikada nece završavati sa smirajem sunca. Jer, od sada, uvek ce postojati još jedan zadatak koji se mora obaviti.
Uvek cu, svake veceri, preocenjivati sve sto sam uradio tokom dana.
utorak, 1. ožujka 2011.
Devet zaveta uspeha (2. deo)
Četvrti zavet uspeha
U posedu sam čudesne moći. Poznata mi je tajna kako da utičem na misli i rad drugih, kada se nađu u mom društvu. Tokom vekova, ovo je znanje, samo po sebi, pametno iskorišćeno, omogučilo stotinama ambicioznih pojedinaca da se uspnu do najviših stepenika slave, bogatstva i moći. Nažalost, tek je nekolicina među njima bila svesna moći kojom raspolažu; ogromna večina drugih, zbog svog neznanja, platila je visoku cenu čemerom i slomljenim srcem. Izgubili su prijatelje, vrata su se pred njima zatvarala, prilike su im se izjaljavale i snovi im bili krhani. Sve do sada i sam sam pripadao toj žalostivoj večini, sve vreme uništavajuci svoje izglede na uspeh i sreću, jer sam pogrešno koristio moć za koju nisam ni znao da je posedujem. Zahvaljujuci ovom svitku, oći su mi se najzad otvorile. Tajna je tako jednostavna da je svako dete može razumeti, i nagonski je koristi na svoju dobrobit. Na druge možemo uticati ukoliko se prema njima ophodimo na isti onaj način na koji bismo želeli da se i oni ophode prema nama. Svi smo mi slike i prilike jedni drugih, sa istim čulima, istim osećanjima, istim nadama, istim strahovima, istim zabludama i istom krvlju. Ukoliko nekog od nas spopadne svrab, naš bližnji počinje da se češe. Ako se neko osmehne, njegov mu bližnji uzvraća istom merom.
Kakva sam samo neznalica bio! Poznato mi je da čovek, sam, ne može da postigne uspeh. Poznato mi je da ne postoje ni čovek ni žena koji su, isključivo, sami sebe stvorili. Shvatam, saglasno s tim, da bez pomoči drugih ne mogu da ostvarim svoje ciljeve; a ipak, osvrčući se na svoju prošlost, nije mi teško da uvidim koliko su me moja dela držala zatočenog iza rešetaka žaljenja.
Ali, zbog čega bi iko poželeo da doprinese mom uspehu?
Kada god bih se namrgodio, u odgovor bi mi došlo namršteno lice.
Kada god bih povikao u besu, čuo bih odjek gnevnih glasova.
Kada god bih se požalio, mrki pogledi bi me prostrelili.
Kada god bih stao da kunem, uvek mi je mržnja stizala u odgovor.
Moja vlastita dela behu me osudila da bivstvujem u svetu u kojem ni na čijem licu nema osmeha, u svetu neuspeha. Budalasto sam optuživao druge zbog svojih nedača; ali, sada uvidam da je greška bila na mojoj strani. Napokon, konačno, oći su mi se otvorile. Obavezujem se da ću se ovog posebnog zaveta uspeha pridržavati čitavog života:
Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Upučivaću osmehe, podjednako, i prijateljima i neprijateljima, i davaću sve od sebe,
sada kad znam da je jedan od najdubljih poriva u prirodi ljudi u tome da dobiju priznanje; da u svima nađem vrednosti koje valja ceniti. Uistinu, u svakome od nas postoje odlike koje zaslužuju hvalu, i sve što je potrebno jeste da budem siguran da hvale odajem iz srca i glasom u kome se lako prepoznaje iskrenost.
Odavati hvalu, osmehivati se, pokazivati zainteresovanost za druge, u podjednakoj je meri dobrobitno kako za onog koji daje, tako i za onog koji prima. Ta velika moć, koja tako snažno utiče na druge, i u mom vlastitom životu činiće čuda, budući da će mi moji bližnji uzvratiti zahvalnošću na mnogo načina. Osmeh je uvek najjeftiniji poklon kojim bilo koga mogu darivati; a opet, njegova moć u stanju je da nadjaća i sama kraljevstva. Oni prema kojima se odnosim ljubazno, rečima hvale, ubrzo će početi da shvataju da u meni postoje vrednosti koje nikada ranije nisu zapažali.
Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Mojim danima prituživanja i žaljenja na druge napokon je došao kraj. Nema ničeg
jednostavnijeg od nalaženja mana. Nikakva nadarenost, nikakvo samoodricanje, nikakva pamet i nikakav poseban karakter nisu potrebni da bi čovek gunđao. Više nemam vremena za takvo, žaljenja dostojno traganje. Ono bi samo obezbojilo moju ličnost, tako da više niko ne bi poželeo da mi bude družbenik. To je sada deo mog nekadašnjeg života. Ali, ne i ovog sadašnjeg. I, zahvalan sam na novoj prilici koja mi se ukazuje! Svojim mrgođenjem, turobnošću i ljutitim pogledima protračio sam čitave godine dobrih prilika, dok bi osmeh i lepa reć otvorili mnoga vrata i omekšali srca bezbroja onih koji su mi mogli pružiti ruku pomoći. Tek sada savladavam veliko umeće života - da iskoristim zlatni trenutak prilike koja mi se pruža i da dosegnem sve ono dobro što nam je na domašaju ruku.
Nikada više necu se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Osmeh i stisak ruku, na kraju krajeva, jednostavan su izraz ljubavi. Sada mi je poznato da život nije sačinjen od velikih žrtvi ili dužnosti, vec od malenih stvari, pri čemu su osmesi, ljubaznost i sitna darivanja, upučeni kada god je i gde god je to moguće, ono što zadobija i trajno vezuje svako srce. Najbolje delove čovekovog života čine upravo sitni izrazi razumevanja i pažnje. Ljubazne reći utiskuju svoju sliku u ljudske duše, i to je, odista, prekrasna slika. Onoga kome su upućene, te reći smiruju, daju mu utehu i spokoj, i čine da se srami zbog svojih zlobivih, zlojedljivih i zlodejnih osećanja. Još nisam počeo da ljubazne reći delim onako obilato kako bi trebalo, ali, postepeno, kroz praksu, osećam da ću u tome postajati sve bolji. Ko bi bio tako budalast da to ne pokuša, kada mu postizanje sreće od toga zavisi?
Nikada više necu se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Sad jasno vidim da se u životnoj svakodnevici, kroz sitne izraze promišljene ljubaznosti, ne samo iz dana u dan već i iz sata u sat, kroz reći, boju glasa, gestove i poglede, naklonost i štovanje i stiću i čuvaju. Kako je samo lako nekoj dobrostivoj osobi da oko sebe širi zadovoljstvo, i kako, neminovno, dobro srce postaje izvor radosti, čineći da svi u njegovoj blizini zrače osmesima sreće. Svake noći, kada se povučem na počinak, molim se da sam minulog dana bar jedno ljudsko biće učinio srečnijim, ili mudrijim, ili bar malčice zadovoljnijim samim sobom. I kako, onda, mogu da ne uspem, od ovog trenutka pa nadalje, ako se budem držao zaveta ispisanog na ovom svitku, tako da, u budućem vremenu, i sam vazduh što ga sada udišem zasja ljubavlju i dobrim željama?
Nikada više necu se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru!
Peti zavet uspeha
Ni sunce ne blista uvek. Ni grožde ne sazreva uvek. Ni grobari nisu uvek dokoni, niti mir vlada večno. I evo, u ovom času, sa žaljenjem spoznajem i drugačiju istinu. Premda sam već okusio opojno vino uspeha, zahvaljujući ovim svicima jasno mi je da se ne mogu nadati da ću ostatak života provesti hodeći planinskim vrhovima. Bez obzira na to koliko se trudio, koliko istrajan bio i koliko se isticao u preduzeću kojeg sam se latio, i dalje će biti dana i nedelja i meseci kada će jedini ishod svega što pokušavam biti osuječenje i neuspeh. Dobro smo snabdeveni zlatom i dragim kamenjem? Ali, to nije dovoljno. Drugi ih imaju više od nas. Zaštićeni smo i bezbedni? Ali, zaštićeni i bezbedni od čega? Od bolesti? Nezaposlenosti? Pljačke? Imamo li brojne prijatelje i porodicu koja nas voli? Ali, da li je prijateljstvo nešto u šta se možemo pouzdati? Da li će njihova ljubav potrajati?
Strah od zle kobi koja vodi u neuspeh baca svoju strahotnu senku na sve dane našeg života. Oblici i boje joj se menjaju, zamišljena je ili stvarna, zbrkana je ili jasna, privremena je ili trajna. Pretnja zlom kobi unosi pometnju u radnika koji se trudi da sačuva svoj posao, oca koji se moli da smogne sredstva da prehrani svoju porodicu, trgovca koji se nada da će prodati svoju robu, vojnika koji predvodi svoje drugove u bici. Pretnja zlom kobi muči sve podjednako - i princa i prosjaka, i mudrog i nepametnog, i sveca i zločinca. Ranije, naprosto nisam znao kako da se nosim sa tom pretnjom, i rane što su mi ih otvarali moji porazi bile su dovoljno ozbiljne da pomrače moje nade i da unište moje težnje. Ali, tako više neće biti! Ovo je moj novi život, i sada mi je poznata tajna kako da se, kada se na mene sruče, okoristim i svojim porazima.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Nema bolje učiteljice od zle kobi. Svaki poraz, svako slamanje srca, svaki gubitak, nose u sebi vlastito seme, vlastitu pouku kako da sledećom prilikom poboljšam svoj učinak. Nikada više neću doprineti svom padu, tako što ću odbijati da se suočim sa istinom i učim iz sopstvenih grešaka. Iskustvo je najvredniji sažetak patnje; pa ipak, jedna od najtegobnijih činjenica života jeste da mudrost ne može biti prenesena na druge. Sve mora proći kroz svoju vlastitu školu, i za svakoga od nas lekcije su drugačije. Ne postoji drugi put. Zla kob je, naprosto, uvek prva staza koja vodi do istine, i ja sam pripravan da naučim sve što mi je potrebno da znam kako bih poboljšao uslove svog života.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Sada sam već bolje pripremljen da se ponesem sa svakom nedaćom. Po prvi put shvatam kako brzo prolaze sva dela i sva zbivanja, dobra i loša, značajna i neznačajna, i kako naprosto nestaju, bilo da se radi o onome što čini čovek, bilo o onome što priroda čini. Ne samo da se sve stvari u životu neprestance menjaju, već su i uzrok stalnih i beskrajnih promena jedni u drugima. Svakoga dana zatičem sebe na samom rubu uzane staze. Iza mene je nesagledivi ambis prošlosti. Ispred mene je budučnost, koja će progutati sve što me danas bude snašlo. I bez obzira na to kakva me sudba čeka, dobro mi je znano da ću uživati, ili patiti, samo jedan kratki tren. Veoma je mali broj onih koji shvataju tu očiglednu istinu, dok ostali dopuštaju da im se nade i težnje rasplinu čim ih zadesi tragedija. Ti nesrečnici, sve do same smrti, nose na glavi trnov venac, i iz dana u dan obaziru se za drugima, očekujući od njih naklonost i pažnju. Ali, zla kob nikada neće uništiti onoga ko ima hrabrosti i vere. Svi smo mi iskušani u proždirucem ognju, ali iz njega svi ne izlazimo. Ja ću izići! Zlato se na užarenom ugljevlju, bez ikakvog gubitka, može održati i po mesec dana, a ja sam dragoceniji od sveg zlata!
Sve će minuti.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Sada uviđam da i zla kob ima svoje prednosti, premda ih često nismo svesni. To su jedine terazije na kojima mogu meriti one koji se izjašnjavaju kao moji prijatelji, i spoznati istinu. Istovremeno, to je i stanje pri kojem ponajlakše postajem svestan svog unutarnjeg sebe; ono je to koje ima čudesnu sposobnost da iz mene na videlo dana izvlaći svojstva koja bi, pod povoljnim okolnostima, verovatna ostala zametnuta. Pretnja zlom kobi prati nas od kolevke do groba. Dragi kamen može se izbrusiti samo trenjem; ja se, opet, mogu usavršiti samo kroz iskušenja. Priznajem da mi čini dobro da se sušim na toploti i da se kvasim na kiši života; pa ipak, priznajem i da sam svaku nedaću koja mi je nanela patnju propratio kricima gneva i ozlojedenosti upučenih nebu. Zbog cega mi Gospod čini take užasne stvari? Zbog čega me lišava ove ili one stvari, koje su mi toliko važne?
Sada mi je znano da ne postoje trenuci u životu kada prilike, kada mogućnosti da se bude i da se čini, javljaju u mojoj duši u tolikoj meri kao kada sam izložen patnji surove kobi. I tada sve zavisi od toga hoću li uzdići glavu, ili je pognuti u traženju pomoći. Ako pribegnem varkama ili priručnim rešenjima, prilika će zauvek biti propuštena i ja iz svega neću izići ni bogatiji ni veći; ne, već možda, čak, zbog bola, i onemoćaliji, siromašniji i manji.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Kada god se, u buduće, na mene sruči strašan poraz, uvek ću nastojati, kada prvi bol mine, da istražim kako bih zlu kob mogao usmeriti na dobro. Kakve samo velike mogućnosti može otvoriti takav trenutak... Gorak koren što ga držim u ruci preobraziti u mirisavi cvetni vrt!
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Šesti zavet uspeha
Predugo sam se zavaravao. Samo sam na rečima bio na usluzi onima koji su me upošljavali, i nisam prestajao da zanovetam zbog svakog sata onoga što sam smatrao gnjavažom od posla. Rad je za mene predstavljo žalostivu cenu koju sam morao da plačam da bih opstao, budući da, kako mi se činilo, bogovi pri mom rođenju nisu bili spremni da mi stave zlato u ruke i krunu na glavu. Kakva sam samo budala bio!
Danas mi je, međutim, znano da je plod nastao radom najslađe od svih zadovoljstava; i premda je moguće da čovekov genij zapoćne neko delo, samo će ga rad privesti kraju. Zahvaljujući ovim svicima, oći su mi se napokon otvorile. Koliko bi mi samo poslovi lakše pali da sam dao sve od sebe da ih najvaljanije obavljam, umesto što sam vreme provodio tražeći izgovore što im se ne posvečujem onoliko koliko je to potrebno. Postoji jedna ogromna tajna uspeha, pred kojom se sva druga pravila čine patuljastim. Sasma je sigurno da će se još vekovima, pa i milenijumima, nalaziti na svim spiskovima uslova za izgradnju boljeg života; pa ipak, ljudi će je se uvek iznova odricati, smatrajuci njene zahteve preteškim. Bogatstvo, položaj, slava, čak i neuhvatljiva sreća biće na koncu moji, ukoliko odlučim da svakoga dana dajem od sebe više no što mi je po plati određeno. Postoji još jedan, i delatniji način da se upamti najteži zakon života: ukoliko se od mene zatraži da propešačim jednu milju, od svoje ću volje propešačiti stostruko duži put. Tokom vekova koji će doći, evo od sada, samo će nekolicinu krasiti odlučnost da sledi tu veliku tajnu uspešnih - i oni će biti ti kojima će pripasti sve časti.
I evo, ja započinjem danas!
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!
Jer, sada mi je znano da moram, da bih izrastao i cvetao, da se svim silama posvetim svom poslu, i da uvek, bar malčice, budem ispred svog vremena. Oni koji su dospeli do vrha upravo su oni koji se nisu zadovoljili da čine samo ono što se od njih zahteva. Oni čine više. Oni su ti koji pešače još jednu dodatnu milju. I, još jednu, ni za trenutak ne pomišljajući kakvu će nadoknadu za to dobiti. Oni dobro znaju da ih, na kraju, nagrada čeka. Postoji samo jedan siguran način da čovek ostvari svoje ciljeve, a to je mukotrpan rad, i mentalni i fizicki. Ako, da bih se razlikovao od drugih, ne bih bio spreman da platim tu cenu, trebalo bi da budem pripravan da se prepustim budućnosti ispunjenoj suzama i čemerom - samosažaljivo se tukući po grudima zbog ispraznosti života, lišenog osmeha i dobitaka. Ali, više ne osećam sažaljenje prema samom sebi. Već sam skrenuo s tog puta koji ne vodi nikuda.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!
Ali, nisam ni prikovan za svoj posao. Nisam rob. Čak i ako mrzim posao koji moram da
obavim, shvatam da je radenički trud neophodan da bi se zazvalo bogatstvo mog uma, kako bih bio u stanju da uvečam svoje dobitke - baš kao što su oranje i setva neophodni da bi zemlja dala plodove. Nijedan zadatak neće mi se više činiti preteškim, pod uslovom da nikako ne zaboravim da sam božje dete, rođeno da bi pobeđivalo. Kakav god posao da stoji preda mnom, neka mi bude dopušteno da ga obavljam s ljubavlju, i nikada neću omašiti. Moguće je da je moj udeo u današnjim poslovima ograničen, ali sama činjenica da je rad u pitanju čini ga dragocenim. Svet se kreće ne samo posredstvom moćnih mišića naših junaka, već i zahvaljujući sitnim, ali udruženim naporima svakog poštenog radenika. Tajna istinske ljubavi prema radu stiće se u nadi u uspeh u datom poslu ali, ne zbog podsticaja izraženog kroz novac, ili zbog vremena na nj utrošenog, ili zbog primenjene veštine, vec zbog ponosa i osećanja zadovoljstva što ih sam rad pruža. Najdostojnija nagrada za nešto što čovek dobro obavi jeste činjenica da je to nešto dobro obavljeno.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.
I, od sada, kad mi se radni dan privede kraju, počeću da iznenađujem svet. Ostaću za svojim poslom bar još malcice, i učiniti da taj dodatni napor bude ulaganje u moju sutrašnjicu. I, sa takvim pristupom, tako retkim u ovom sebičnom svetu u kome živimo, naprosto ne mogu da ne uspem. Ali, istovremeno, ukoliko svoj posao obavljam na ovakav način, ukoliko istrajavam u tome da propešačim bar još jednu milju, moram se pripremiti za poruge onih koji svoje dnevne obaveze nikada ne uspunjavaju kako valja. Da bih nešto veliko postigao u ovom svom kratkom životu, shvatio sam da se moram baciti na posao sa svom usredsređenošću svog uma, i mišića, i vremena, i da je sasma moguće da se onima koji žive u glibu dokonjaštva učinim kao osoba s uma sišavša. Pa, neka bude i tako.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.
Neka imam ljubav i posao, samo to dvoje, i moći ću da život proživim u zadovoljstvu. Ne mogu da dugo budem sretan bez hrane i pića, bez odeće i skloništa; ali, sve to mogu imati u izobilju, a da ipak ne budem srećan. Šta je najbolje za jednu reku? Razume se, da neprestano teče. Zaustavi li se, počinje da gnjili. Isto tako, i za mene, najbolje je ono što moj tok čini živim. Tek malen broj ljudi u punoj meri shvata koliko je njihova sreća zavisna od njihovog rada; od činjenice da su nečim uposleni, bez mogućnosti da se hrane sami sobom. Bez svog rada nisam ništa. Ključna tajna sreće jeste nešto raditi.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.
Nikada više neću propustiti da propešačim i onu dodatnu milju, niti dopustiti da dam od sebe manje no što mi plata nalaže. Obavljaću, od sada, svoje poslove što mi je predanije moguće - ne samo ono što mi sledi i ni trunčicu preko toga, već još malčice više... I to malčice više vremenom ce postati vrednije od svega drugog. I ako budem trpio, kao što će sigurno biti slučaj, i ako budem posumnjao u vrednost svojih napora, što će se sigurno događati, ipak neću odustajati od svojih obaveza. Uneću u njih sve svoje srce i nebo će se namah razvedriti; i, upravo, iz sumnji i trpljenja proisteći će veličanstvena radost življenja. Neka mi bude omogućeno da uvek sledim ovaj po svemu poseban zavet uspeha:
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!
U posedu sam čudesne moći. Poznata mi je tajna kako da utičem na misli i rad drugih, kada se nađu u mom društvu. Tokom vekova, ovo je znanje, samo po sebi, pametno iskorišćeno, omogučilo stotinama ambicioznih pojedinaca da se uspnu do najviših stepenika slave, bogatstva i moći. Nažalost, tek je nekolicina među njima bila svesna moći kojom raspolažu; ogromna večina drugih, zbog svog neznanja, platila je visoku cenu čemerom i slomljenim srcem. Izgubili su prijatelje, vrata su se pred njima zatvarala, prilike su im se izjaljavale i snovi im bili krhani. Sve do sada i sam sam pripadao toj žalostivoj večini, sve vreme uništavajuci svoje izglede na uspeh i sreću, jer sam pogrešno koristio moć za koju nisam ni znao da je posedujem. Zahvaljujuci ovom svitku, oći su mi se najzad otvorile. Tajna je tako jednostavna da je svako dete može razumeti, i nagonski je koristi na svoju dobrobit. Na druge možemo uticati ukoliko se prema njima ophodimo na isti onaj način na koji bismo želeli da se i oni ophode prema nama. Svi smo mi slike i prilike jedni drugih, sa istim čulima, istim osećanjima, istim nadama, istim strahovima, istim zabludama i istom krvlju. Ukoliko nekog od nas spopadne svrab, naš bližnji počinje da se češe. Ako se neko osmehne, njegov mu bližnji uzvraća istom merom.
Kakva sam samo neznalica bio! Poznato mi je da čovek, sam, ne može da postigne uspeh. Poznato mi je da ne postoje ni čovek ni žena koji su, isključivo, sami sebe stvorili. Shvatam, saglasno s tim, da bez pomoči drugih ne mogu da ostvarim svoje ciljeve; a ipak, osvrčući se na svoju prošlost, nije mi teško da uvidim koliko su me moja dela držala zatočenog iza rešetaka žaljenja.
Ali, zbog čega bi iko poželeo da doprinese mom uspehu?
Kada god bih se namrgodio, u odgovor bi mi došlo namršteno lice.
Kada god bih povikao u besu, čuo bih odjek gnevnih glasova.
Kada god bih se požalio, mrki pogledi bi me prostrelili.
Kada god bih stao da kunem, uvek mi je mržnja stizala u odgovor.
Moja vlastita dela behu me osudila da bivstvujem u svetu u kojem ni na čijem licu nema osmeha, u svetu neuspeha. Budalasto sam optuživao druge zbog svojih nedača; ali, sada uvidam da je greška bila na mojoj strani. Napokon, konačno, oći su mi se otvorile. Obavezujem se da ću se ovog posebnog zaveta uspeha pridržavati čitavog života:
Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Upučivaću osmehe, podjednako, i prijateljima i neprijateljima, i davaću sve od sebe,
sada kad znam da je jedan od najdubljih poriva u prirodi ljudi u tome da dobiju priznanje; da u svima nađem vrednosti koje valja ceniti. Uistinu, u svakome od nas postoje odlike koje zaslužuju hvalu, i sve što je potrebno jeste da budem siguran da hvale odajem iz srca i glasom u kome se lako prepoznaje iskrenost.
Odavati hvalu, osmehivati se, pokazivati zainteresovanost za druge, u podjednakoj je meri dobrobitno kako za onog koji daje, tako i za onog koji prima. Ta velika moć, koja tako snažno utiče na druge, i u mom vlastitom životu činiće čuda, budući da će mi moji bližnji uzvratiti zahvalnošću na mnogo načina. Osmeh je uvek najjeftiniji poklon kojim bilo koga mogu darivati; a opet, njegova moć u stanju je da nadjaća i sama kraljevstva. Oni prema kojima se odnosim ljubazno, rečima hvale, ubrzo će početi da shvataju da u meni postoje vrednosti koje nikada ranije nisu zapažali.
Nikada više neću se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Mojim danima prituživanja i žaljenja na druge napokon je došao kraj. Nema ničeg
jednostavnijeg od nalaženja mana. Nikakva nadarenost, nikakvo samoodricanje, nikakva pamet i nikakav poseban karakter nisu potrebni da bi čovek gunđao. Više nemam vremena za takvo, žaljenja dostojno traganje. Ono bi samo obezbojilo moju ličnost, tako da više niko ne bi poželeo da mi bude družbenik. To je sada deo mog nekadašnjeg života. Ali, ne i ovog sadašnjeg. I, zahvalan sam na novoj prilici koja mi se ukazuje! Svojim mrgođenjem, turobnošću i ljutitim pogledima protračio sam čitave godine dobrih prilika, dok bi osmeh i lepa reć otvorili mnoga vrata i omekšali srca bezbroja onih koji su mi mogli pružiti ruku pomoći. Tek sada savladavam veliko umeće života - da iskoristim zlatni trenutak prilike koja mi se pruža i da dosegnem sve ono dobro što nam je na domašaju ruku.
Nikada više necu se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Osmeh i stisak ruku, na kraju krajeva, jednostavan su izraz ljubavi. Sada mi je poznato da život nije sačinjen od velikih žrtvi ili dužnosti, vec od malenih stvari, pri čemu su osmesi, ljubaznost i sitna darivanja, upučeni kada god je i gde god je to moguće, ono što zadobija i trajno vezuje svako srce. Najbolje delove čovekovog života čine upravo sitni izrazi razumevanja i pažnje. Ljubazne reći utiskuju svoju sliku u ljudske duše, i to je, odista, prekrasna slika. Onoga kome su upućene, te reći smiruju, daju mu utehu i spokoj, i čine da se srami zbog svojih zlobivih, zlojedljivih i zlodejnih osećanja. Još nisam počeo da ljubazne reći delim onako obilato kako bi trebalo, ali, postepeno, kroz praksu, osećam da ću u tome postajati sve bolji. Ko bi bio tako budalast da to ne pokuša, kada mu postizanje sreće od toga zavisi?
Nikada više necu se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru.
Sad jasno vidim da se u životnoj svakodnevici, kroz sitne izraze promišljene ljubaznosti, ne samo iz dana u dan već i iz sata u sat, kroz reći, boju glasa, gestove i poglede, naklonost i štovanje i stiću i čuvaju. Kako je samo lako nekoj dobrostivoj osobi da oko sebe širi zadovoljstvo, i kako, neminovno, dobro srce postaje izvor radosti, čineći da svi u njegovoj blizini zrače osmesima sreće. Svake noći, kada se povučem na počinak, molim se da sam minulog dana bar jedno ljudsko biće učinio srečnijim, ili mudrijim, ili bar malčice zadovoljnijim samim sobom. I kako, onda, mogu da ne uspem, od ovog trenutka pa nadalje, ako se budem držao zaveta ispisanog na ovom svitku, tako da, u budućem vremenu, i sam vazduh što ga sada udišem zasja ljubavlju i dobrim željama?
Nikada više necu se ophoditi neljubazno ni prema jednom živom stvoru!
Peti zavet uspeha
Ni sunce ne blista uvek. Ni grožde ne sazreva uvek. Ni grobari nisu uvek dokoni, niti mir vlada večno. I evo, u ovom času, sa žaljenjem spoznajem i drugačiju istinu. Premda sam već okusio opojno vino uspeha, zahvaljujući ovim svicima jasno mi je da se ne mogu nadati da ću ostatak života provesti hodeći planinskim vrhovima. Bez obzira na to koliko se trudio, koliko istrajan bio i koliko se isticao u preduzeću kojeg sam se latio, i dalje će biti dana i nedelja i meseci kada će jedini ishod svega što pokušavam biti osuječenje i neuspeh. Dobro smo snabdeveni zlatom i dragim kamenjem? Ali, to nije dovoljno. Drugi ih imaju više od nas. Zaštićeni smo i bezbedni? Ali, zaštićeni i bezbedni od čega? Od bolesti? Nezaposlenosti? Pljačke? Imamo li brojne prijatelje i porodicu koja nas voli? Ali, da li je prijateljstvo nešto u šta se možemo pouzdati? Da li će njihova ljubav potrajati?
Strah od zle kobi koja vodi u neuspeh baca svoju strahotnu senku na sve dane našeg života. Oblici i boje joj se menjaju, zamišljena je ili stvarna, zbrkana je ili jasna, privremena je ili trajna. Pretnja zlom kobi unosi pometnju u radnika koji se trudi da sačuva svoj posao, oca koji se moli da smogne sredstva da prehrani svoju porodicu, trgovca koji se nada da će prodati svoju robu, vojnika koji predvodi svoje drugove u bici. Pretnja zlom kobi muči sve podjednako - i princa i prosjaka, i mudrog i nepametnog, i sveca i zločinca. Ranije, naprosto nisam znao kako da se nosim sa tom pretnjom, i rane što su mi ih otvarali moji porazi bile su dovoljno ozbiljne da pomrače moje nade i da unište moje težnje. Ali, tako više neće biti! Ovo je moj novi život, i sada mi je poznata tajna kako da se, kada se na mene sruče, okoristim i svojim porazima.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Nema bolje učiteljice od zle kobi. Svaki poraz, svako slamanje srca, svaki gubitak, nose u sebi vlastito seme, vlastitu pouku kako da sledećom prilikom poboljšam svoj učinak. Nikada više neću doprineti svom padu, tako što ću odbijati da se suočim sa istinom i učim iz sopstvenih grešaka. Iskustvo je najvredniji sažetak patnje; pa ipak, jedna od najtegobnijih činjenica života jeste da mudrost ne može biti prenesena na druge. Sve mora proći kroz svoju vlastitu školu, i za svakoga od nas lekcije su drugačije. Ne postoji drugi put. Zla kob je, naprosto, uvek prva staza koja vodi do istine, i ja sam pripravan da naučim sve što mi je potrebno da znam kako bih poboljšao uslove svog života.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Sada sam već bolje pripremljen da se ponesem sa svakom nedaćom. Po prvi put shvatam kako brzo prolaze sva dela i sva zbivanja, dobra i loša, značajna i neznačajna, i kako naprosto nestaju, bilo da se radi o onome što čini čovek, bilo o onome što priroda čini. Ne samo da se sve stvari u životu neprestance menjaju, već su i uzrok stalnih i beskrajnih promena jedni u drugima. Svakoga dana zatičem sebe na samom rubu uzane staze. Iza mene je nesagledivi ambis prošlosti. Ispred mene je budučnost, koja će progutati sve što me danas bude snašlo. I bez obzira na to kakva me sudba čeka, dobro mi je znano da ću uživati, ili patiti, samo jedan kratki tren. Veoma je mali broj onih koji shvataju tu očiglednu istinu, dok ostali dopuštaju da im se nade i težnje rasplinu čim ih zadesi tragedija. Ti nesrečnici, sve do same smrti, nose na glavi trnov venac, i iz dana u dan obaziru se za drugima, očekujući od njih naklonost i pažnju. Ali, zla kob nikada neće uništiti onoga ko ima hrabrosti i vere. Svi smo mi iskušani u proždirucem ognju, ali iz njega svi ne izlazimo. Ja ću izići! Zlato se na užarenom ugljevlju, bez ikakvog gubitka, može održati i po mesec dana, a ja sam dragoceniji od sveg zlata!
Sve će minuti.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Sada uviđam da i zla kob ima svoje prednosti, premda ih često nismo svesni. To su jedine terazije na kojima mogu meriti one koji se izjašnjavaju kao moji prijatelji, i spoznati istinu. Istovremeno, to je i stanje pri kojem ponajlakše postajem svestan svog unutarnjeg sebe; ono je to koje ima čudesnu sposobnost da iz mene na videlo dana izvlaći svojstva koja bi, pod povoljnim okolnostima, verovatna ostala zametnuta. Pretnja zlom kobi prati nas od kolevke do groba. Dragi kamen može se izbrusiti samo trenjem; ja se, opet, mogu usavršiti samo kroz iskušenja. Priznajem da mi čini dobro da se sušim na toploti i da se kvasim na kiši života; pa ipak, priznajem i da sam svaku nedaću koja mi je nanela patnju propratio kricima gneva i ozlojedenosti upučenih nebu. Zbog cega mi Gospod čini take užasne stvari? Zbog čega me lišava ove ili one stvari, koje su mi toliko važne?
Sada mi je znano da ne postoje trenuci u životu kada prilike, kada mogućnosti da se bude i da se čini, javljaju u mojoj duši u tolikoj meri kao kada sam izložen patnji surove kobi. I tada sve zavisi od toga hoću li uzdići glavu, ili je pognuti u traženju pomoći. Ako pribegnem varkama ili priručnim rešenjima, prilika će zauvek biti propuštena i ja iz svega neću izići ni bogatiji ni veći; ne, već možda, čak, zbog bola, i onemoćaliji, siromašniji i manji.
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Kada god se, u buduće, na mene sruči strašan poraz, uvek ću nastojati, kada prvi bol mine, da istražim kako bih zlu kob mogao usmeriti na dobro. Kakve samo velike mogućnosti može otvoriti takav trenutak... Gorak koren što ga držim u ruci preobraziti u mirisavi cvetni vrt!
U svakoj nedaći nastojaću da pronađem seme konačnog trijumfa.
Šesti zavet uspeha
Predugo sam se zavaravao. Samo sam na rečima bio na usluzi onima koji su me upošljavali, i nisam prestajao da zanovetam zbog svakog sata onoga što sam smatrao gnjavažom od posla. Rad je za mene predstavljo žalostivu cenu koju sam morao da plačam da bih opstao, budući da, kako mi se činilo, bogovi pri mom rođenju nisu bili spremni da mi stave zlato u ruke i krunu na glavu. Kakva sam samo budala bio!
Danas mi je, međutim, znano da je plod nastao radom najslađe od svih zadovoljstava; i premda je moguće da čovekov genij zapoćne neko delo, samo će ga rad privesti kraju. Zahvaljujući ovim svicima, oći su mi se napokon otvorile. Koliko bi mi samo poslovi lakše pali da sam dao sve od sebe da ih najvaljanije obavljam, umesto što sam vreme provodio tražeći izgovore što im se ne posvečujem onoliko koliko je to potrebno. Postoji jedna ogromna tajna uspeha, pred kojom se sva druga pravila čine patuljastim. Sasma je sigurno da će se još vekovima, pa i milenijumima, nalaziti na svim spiskovima uslova za izgradnju boljeg života; pa ipak, ljudi će je se uvek iznova odricati, smatrajuci njene zahteve preteškim. Bogatstvo, položaj, slava, čak i neuhvatljiva sreća biće na koncu moji, ukoliko odlučim da svakoga dana dajem od sebe više no što mi je po plati određeno. Postoji još jedan, i delatniji način da se upamti najteži zakon života: ukoliko se od mene zatraži da propešačim jednu milju, od svoje ću volje propešačiti stostruko duži put. Tokom vekova koji će doći, evo od sada, samo će nekolicinu krasiti odlučnost da sledi tu veliku tajnu uspešnih - i oni će biti ti kojima će pripasti sve časti.
I evo, ja započinjem danas!
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!
Jer, sada mi je znano da moram, da bih izrastao i cvetao, da se svim silama posvetim svom poslu, i da uvek, bar malčice, budem ispred svog vremena. Oni koji su dospeli do vrha upravo su oni koji se nisu zadovoljili da čine samo ono što se od njih zahteva. Oni čine više. Oni su ti koji pešače još jednu dodatnu milju. I, još jednu, ni za trenutak ne pomišljajući kakvu će nadoknadu za to dobiti. Oni dobro znaju da ih, na kraju, nagrada čeka. Postoji samo jedan siguran način da čovek ostvari svoje ciljeve, a to je mukotrpan rad, i mentalni i fizicki. Ako, da bih se razlikovao od drugih, ne bih bio spreman da platim tu cenu, trebalo bi da budem pripravan da se prepustim budućnosti ispunjenoj suzama i čemerom - samosažaljivo se tukući po grudima zbog ispraznosti života, lišenog osmeha i dobitaka. Ali, više ne osećam sažaljenje prema samom sebi. Već sam skrenuo s tog puta koji ne vodi nikuda.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!
Ali, nisam ni prikovan za svoj posao. Nisam rob. Čak i ako mrzim posao koji moram da
obavim, shvatam da je radenički trud neophodan da bi se zazvalo bogatstvo mog uma, kako bih bio u stanju da uvečam svoje dobitke - baš kao što su oranje i setva neophodni da bi zemlja dala plodove. Nijedan zadatak neće mi se više činiti preteškim, pod uslovom da nikako ne zaboravim da sam božje dete, rođeno da bi pobeđivalo. Kakav god posao da stoji preda mnom, neka mi bude dopušteno da ga obavljam s ljubavlju, i nikada neću omašiti. Moguće je da je moj udeo u današnjim poslovima ograničen, ali sama činjenica da je rad u pitanju čini ga dragocenim. Svet se kreće ne samo posredstvom moćnih mišića naših junaka, već i zahvaljujući sitnim, ali udruženim naporima svakog poštenog radenika. Tajna istinske ljubavi prema radu stiće se u nadi u uspeh u datom poslu ali, ne zbog podsticaja izraženog kroz novac, ili zbog vremena na nj utrošenog, ili zbog primenjene veštine, vec zbog ponosa i osećanja zadovoljstva što ih sam rad pruža. Najdostojnija nagrada za nešto što čovek dobro obavi jeste činjenica da je to nešto dobro obavljeno.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.
I, od sada, kad mi se radni dan privede kraju, počeću da iznenađujem svet. Ostaću za svojim poslom bar još malcice, i učiniti da taj dodatni napor bude ulaganje u moju sutrašnjicu. I, sa takvim pristupom, tako retkim u ovom sebičnom svetu u kome živimo, naprosto ne mogu da ne uspem. Ali, istovremeno, ukoliko svoj posao obavljam na ovakav način, ukoliko istrajavam u tome da propešačim bar još jednu milju, moram se pripremiti za poruge onih koji svoje dnevne obaveze nikada ne uspunjavaju kako valja. Da bih nešto veliko postigao u ovom svom kratkom životu, shvatio sam da se moram baciti na posao sa svom usredsređenošću svog uma, i mišića, i vremena, i da je sasma moguće da se onima koji žive u glibu dokonjaštva učinim kao osoba s uma sišavša. Pa, neka bude i tako.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.
Neka imam ljubav i posao, samo to dvoje, i moći ću da život proživim u zadovoljstvu. Ne mogu da dugo budem sretan bez hrane i pića, bez odeće i skloništa; ali, sve to mogu imati u izobilju, a da ipak ne budem srećan. Šta je najbolje za jednu reku? Razume se, da neprestano teče. Zaustavi li se, počinje da gnjili. Isto tako, i za mene, najbolje je ono što moj tok čini živim. Tek malen broj ljudi u punoj meri shvata koliko je njihova sreća zavisna od njihovog rada; od činjenice da su nečim uposleni, bez mogućnosti da se hrane sami sobom. Bez svog rada nisam ništa. Ključna tajna sreće jeste nešto raditi.
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu.
Nikada više neću propustiti da propešačim i onu dodatnu milju, niti dopustiti da dam od sebe manje no što mi plata nalaže. Obavljaću, od sada, svoje poslove što mi je predanije moguće - ne samo ono što mi sledi i ni trunčicu preko toga, već još malčice više... I to malčice više vremenom ce postati vrednije od svega drugog. I ako budem trpio, kao što će sigurno biti slučaj, i ako budem posumnjao u vrednost svojih napora, što će se sigurno događati, ipak neću odustajati od svojih obaveza. Uneću u njih sve svoje srce i nebo će se namah razvedriti; i, upravo, iz sumnji i trpljenja proisteći će veličanstvena radost življenja. Neka mi bude omogućeno da uvek sledim ovaj po svemu poseban zavet uspeha:
Nikada više neću dopustiti sebi da neki zadatak ne obavim najbolje što mogu!
ponedjeljak, 28. veljače 2011.
9 zaveta uspeha (1. deo)
Prvi zavet uspeha
Rođen sam da uspem, ne da trpim neuspehe. Rođen sam da visoko dižem glavu u
pobedama, ne da je poginjem u porazima. Rođen sam da kušam slasti pobede, ne da kukam i jadikujem. Šta se to sa mnom zbilo? Kada su se to moji snovi rasplinuli u sivilu osrednjosti, u kojoj obicni ljudi odaju priznanja jedni drugima kao da su postigli ono najviše? Ne postoji čovek koga drugi mogu toliko zavaravati, koliko je on sam u stanju da zavarava samog sebe. Kukavica je ubeđen da je, zapravo, samo oprezan, a tvrdica da, samo, vodi racuna o svakoj pari. Ništa nije lakše nego se samozavaravati, jer je najlakše poverovati u ono šta želimo da poverujemo. Niko, u čitavom mom životu, nije me obmanjivao toliko, koliko sam to sam sa sobom činio. Zbog ćega uvek iznova nastojim da svoja sitna postignuća, ili promašaje usled
nedostatka sposobnosti, prikrijem citavim bujicama reči? I, što je ponajgore, počeo sam već i sam da verujem u svoje izgovore, hotimice krčmeći svoje dane za sitne pare, istovremeno se tešeći pomišlju da stvari mogu biti i gore.
Ne, nikad više!
Vreme je da u ogledalu stanem proučavati odraze svog lica, sve dok ne shvatim da je
najgori neprijatelj kog imam... da sam to ja sam. Najzad, u ovom čudesnom trenutku dok ispisujem svoj prvi svitak, koprena samoobmana počinje da mi se uklanja s očiju. Poznato mi je, sada, da na svetu postoje tri vrste ljudi. Prvi uče na vlastitim iskustvima - i to su oni mudri. Drugi uče iz tuđih iskustava - i to su oni srečni. Treci ne uče ni iz vlastitih, ni iz iskustva drugih - i to su budale. Ali, ja nisam budala. Od ovog časa, stajaću na sopstvenim nogama, i užasne štake samosažaljenja i samoprezira odbaciću jednom zauvek.
Nikada više neću sebe ni potcenjivati ni sažaljevati.
Kako sam samo budalast bio dok sam u očaju stajao pokraj puta, zavidno gledajuci kako prolaze uspešni i bogati. Da li njima behu darivani jedinstveno umeće, retka inteligencija, junačna odvažnost, nepokolebljiva ambicija i druga izuzetna svojstva koja ja ne posedujem? Da li su, možda, na raspolaganju imali više sati, i to svakog dana, da obave svoje silne zadatke? Da li, možda, imaju srca puna samilosti, ili duše preplavljene ljubavlju, te se na taj način razlikuju od mene? Ne! Bog nema miljenike. Svi smo mi načinjeni od iste gline. Danas mi je, takođe, poznato da tuga i porazi koji su me pratili kroz život nisu samo i jedino moji. Čak i najumniji i najuspešniji ljudi ovog našeg sveta imaju trenutke kada im se srca slamaju i kada doživljavaju poraze; ali oni su, za razliku od mene, shvatili da nema spokoja bez nevolja, da nema predaha bez naprezanja, smeha bez čemera, niti pobede bez borbe - i da je to cena koju uvek plačamo u životu. Bilo je trenutaka kada sam spremno i laka srca plačao tu cenu; ali, česta razočaranja i porazi postepeno su krunili moju samouverenost i moju hrabrost - baš kao što i vodene kapi, vremenom, izdube i najtvrdu stenu. Ali, sve to je sada iza mene! Nisam više jedan od onih živih mrtvaca, koji uvek ostaju u senci drugih, krijući se iza bednih izgovora i opravdanja dok godine zaludno prolaze!
Nikada više neću sebe ni potcenjivati ni sažaljevati.
Danas mi je znano da se strpljenjem i vremenom može postići više nego snagom i strašcu. Godine osujećenosti spremne su da budu požnjevene. Sve što sam uspeo da postignem, i sve što se nadam da cu tek postići, ostvario sam i ostvarivaću posredstvom tog skapavajučeg, strpljivog i istrajnog procesa neophodnog da se izgradi čak i jedan mravinjak - zrno po zrno, misao po misao, korak po korak. Ukoliko dođe preko noći, uspeh se često rasplinjava kad svane dan. Pripravan sam sada, međutim, za čitav život prožet srećom, budući da sam napokon pojmio močnu tajnu koja je ostajala skrivena u godinama koje su prema meni bile tako surove. Neuspeh je, u izvesnom smislu, otvoren put prema uspehu, baš kao što nas svako raspoznavanje onoga što je pogrešno navodi da sa svom ozbiljnošću tragamo za onim što je istinito; i svako novo iskustvo, pri tom, ukazuje nam na neku moguću grešku koje čemo, kasnije, nastojati da se brižljivo klonimo. Staza kojom sam hodio, često kvašena mojim suzama, nije bila protračeno putovanje.
Nikada više neću sebe ni potcenjivati ni sažaljevati.
Drugi zavet uspeha
Već sam drugačija i bolja osoba. Samo je kratko vreme prošlo otkako sam uz pomoć ovih svitaka započeo svoje novo bivstovanje, ali u mom srcu već je došlo do neobične i snažne bure: iznova probuđene nade, koja gotovo da već beše iščilela u minulim godinama. Najzad sam se oslobodio svoje mahune očajavanja, i zahvalan sam na tome. Zahvaljujući rečima Prvog Zaveta Uspeha, još svežim na mojim usnama, već sam u svojim oćima umnogostručio svoju vrednost; i to moje novo vrednovanje sebe samog, siguran sam, na kraju će prihvatiti i sav svet. Konačno, poznata mi je velika istina. Jedina važna cena je ona koju sebi samima pripisujemo. Ukoliko sebi određujemo odveć nisku cenu, i svet će se s njom saglasiti. Ali, ako prikažemo sebe u najboljoj svetlosti, svet će i tu našu procenu sebe samih spremno prihvatiti.
Ovo je prekretnica mog života i ja ne mogu, i neću, okrenuti leđa tom izazovu, kao što sam toliko puta činio u prošlosti. Sada mi je znano da u svačijem hodočašću kroz ovaj život postoje sveta mesta na kojima čovek, neizbežno, oseća bliskost sa božanskim; mesta na kojima se nebesa svijaju tik iznad naših glava, i anđeli dolaze da nas podučavaju. To su žrtvena mesta, mesta na kojima se dotiću smrtno i nesmrtno, sudajna mesta na kojima se vode velike bitke ljudskog života... Moji porazi iz prošlosti vec su skoro zaboravljeni. Čak i boli i slomljena srca. I, u godinama što stoje preda mnom biću sretan - ukoliko uzmognem da pogledam unazad put tih minulih, izuzetnih dana, i shvatim da sam napokon, ovde, okusio slasti pobede. Prethodno, međutim, moram naučiti i pridržavati se Drugog Zaveta Uspeha:
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit dočekam bez putokaza.
U prošlosti, budući da sam imao tako malo vere u svoje sposobnosti, imati bilo kakav cilj, veliki ili mali, izgledalo je kao puka ludost. Zbog čega, pitao sam se, pred sobom imam sitne i beznačajne ciljeve - da li samo stoga da bih zadovoljio svoju oskudnu nadarenost? Kakvu to razliku čini u opštem poretku stvari? I tako, svakog dana, izlazeći u svet, stalno se spotičući, bez kormila i bez mapa, u nadi da ću nekako preživeti do smiraja dana, sve vreme sam sebe pritvorno ubeđivao da samo treba da sačekam pravi trenutak, ili da mi se sreća promeni, a ipak, ni za časak istinski ne verujući da će mi se budučnost ma u ćemu razlikovati od prošlosti. Plutati, tako, iz dana u dan, veoma je lako. Nisu potrebni nikakvo umeće, ni napor, ni bolni trud. S druge strane, postaviti sebi zadatke za jedan dan, ili jednu nedelju, ili jedan mesec, i ostvariti ih, nije nimalo lako. Iz dana u dan govorim sebi: Počeću sutra. Tada nisam znao da se ta 'sutra' mogu naći samo u kalendarima budala. Šlep za vlastite, budalaste mane, svesno sam tračio svoj život na ko zna kakve koještarije; i da nije bilo ovih svitaka, sve bih još uvek odlagao, dok ne bi bilo prekasno. Jer, postoji neizmerna razlika izmedu kasniti i zakasniti.
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit dočekam bez putokaza.
Život sam provodio u sokaku budala. Imati uvek nameru da se započne nov i bolji
život, ali nikako ne nalaziti vremena da se to i učini, isto je što i odreći se hrane i pića i spavati iz dana u dan, sve dok smrt ne dođe. Kao i toliki drugi ljudi, prevelik broj godina bio sam ubeđen da su jedini vredni ciljevi oni najviši, koji donose bogata uzdarja u zlatu, slavi i moći. Kako sam samo grešio! Danas mi je znano da umni ljudi nikada ne postavljaju sebi visoke ciljeve. Takve, veličanstvene ciljeve, oni nazivaju snovima, i skrivaju ih u svom srcu gde ih ostali ne mogu videti, niti im se izrugivati. Potom, svako jutro dočekuju sa ciljem koji će ostvariti baš tog dana, sigurni da će sve što su zamislili biti okončano pre no što pođu na počinak. I uskoro će od svakodnevnih postignuća narasti čitava hrpa, kao kad mrav sabere zrnca peska; i, na kraju, čitava palata biće sazdana, dovoljno prostrana da se u nju smesti bilo koji san. Uistinu, nije to teško postići - pošto jednom budem naučio da zauzdavam svoje nestrpljenje i da život živim od jednog do drugog dana. A mogu to da učinim! I, učiniću!
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit dočekam bez putokaza.
Bitka za uspeh napola je izvojevana kada čovek stekne naviku da sebi postavlja ciljeve i da ih ostvaruje. Čak i najjednoličniji domaći posao postaće podnošljiv ukoliko svaki dan provodim sa svešću o tome da me svaki zadatak, ma koliko zametan i zamoran bio, za još jedan korak bliži ostvarivanju mojih snova. Divan, zaista, način da provodim život; jer, ukoliko me jutro ne obaspe novim radostima, dok obavljam ono što sam naumio da tog dana obavim, i ukoliko me veče ne počasti novim uživanjem, zbog toga što sam obavio ono što bejah naumio - zaista, ne bi imalo nikakvog smisla čak ni da ustajem iz postelje. Savršeno sam sada ubeđen da život, baš kao i zaigrana deca, može biti ispunjen radošću - kada se čovek probudi sa saznanjem da ga već čeka jasno obeležena staza.
Znam, sada, gde sam. Ali, isto tako, znam i kuda ciljevi koje sam sebi zacrtao želim da me odvedu. Da stignem odavde donde, nije mi potrebno da već ovog časa znam kakvi me sve zaokreti i obrti čekaju na mom putu. Ono što je najvažnije jeste da sam već priveo kraju prvi svitak, a evo, sada, i drugi; da se više nikad neću osvrnuti za onom sumornom prošlošću kada dani nisu imali ni početka ni kraja, i kada sam se nalazio izgubljen u pustinji ispraznosti, ni sa čim ispred sebe osim poraza i smrtnog časa. Sutra, zadaću sebi novi cilj! I narednog dana! I dana koji dolazi posle njega!
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit docekani bez putokaza.
Nekada, cenkao sam se sa životom za sitne pare i život nije hteo da mi pruži više; ali, mojim godinama rada za robovsku platu sada je došao kraj. Sada znam da će mi, ma koju platu da od njega zatražim, život bez oklevanja dati. Sunce me ne obasjava stoga da bih se sa tugom opominjao jučerašnjice. Prošlost je mrtva i pokopana - i umalo da nisam sebi dopustio da budem pokopan zajedno s njom. Ali, dosta suza! Neka sunčevi zraci obasjaju sutrašnja obečanja... i mene s njima!
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit docekam bez putokaza.
Treći zavet uspeha
Budan sam. Prožet sam radosnim išćekivanjem. Osečam nepoznate potrese u svom srcu, dok, evo, dobrodošlicom pozdravljam svaki novi dan, ispunjen radošću i samopouzdanjem, umesto samosažaljenjem i strahom. Pamti onaj koji pati. Nikada više neću ponoviti neuspehe i budalaste greške iz prošlosti, sada kad imam ove svitke da me nadahnjuju i vode. Svakoga dana zakoračiću u svet u pratnji tri močna, nova saveznika: samopouzdanja, ponosa i ponesenosti. Ubeđen sam da mogu da se uhvatim u koštac sa svakim izazovom; ponos od mene zahteva da sve izvedem u skladu sa svojim najboljim mogučnostima; i sve ću izvesti zahvaljujuči tome što sam ponovo otkrio onu čudesnu moć koja mi je u životu nedostajala još od detinjstva - moč silne ponesenosti. Sva nezaboravna dela u istoriji sveta predstavljaju trijumf čovekove ponesenosti. Ništa veliko nikada nije bez nje bilo ostvareno, budući da upravo ona svakom izazovu ili svakom preduzeću - bez obzira koliko zastrašujući ili nepremostivi izgledali - daje nov smisao. Bez radosne ponesenosti osuđen sam na život osrednjaštva; ali, sa njom, sposoban sam da stvaram čuda.
Moje postojanje dobilo je nov smisao. Neuspesi mi više nisu verni i stalni sadruzi. Ništavilo, samotnost, nemoč, čemer, uznemirenost i očaj što su me pritiskali u prošlosti nestali su onog, ne tako davnog dana, kada sam ponovo naučio da se osmehujem. I, evo gde mi vec i drugi uzvračaju osmehom i pažnjom. I to kandilo srece i ljubavi sa najvecim uživanjem delim s drugima.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim, sjajem radosne ponesenosti.
Ustreptala ponesenost najveća je prednost koju čovek može steći: njena potencijalna vrednost daleko prevazilazi i novac, i moč, i uticaj. Bez ićije pomoći, čovek za nešto silno zagrejan biće ubedljiv i uzdizaće se iznad svih i tamo gde će bogatstvo što ga je okupila manja grupa radenika jedva pobuditi ikakvo zanimanje. Ljudska ponesenost ruši predrasude i sve što joj stoji na putu, sa prezirom odbacuje nerad, juriša na tvrđavu svog cilja, i, poput lavine, satire i prekriva sve prepreke. Naučio sam veliku lekciju - silina moje ponesenosti čini moju veru u
rad! A sa verom ne mogu omašiti.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
Neki među nama osećaju se ponesenim tek na mahove, a neki u takvom stanju ostaju po
čitav dan, pa i po nedelju dana. I jedno i drugo je dobro; ali, ja moram, i hoću, da svoju ponesenost održavam trajno, iskreno i bez ostatka, tako da svoj današnji uspeh mogu ponoviti i sutradan, i sledeće nedelje i sledećeg meseca. Istinska ponesenost, zaljubljenost u ono što činim u nekom trenutku, deluje na čudne načine koje, čak, nije neophodno ni da razumem; dovoljno mi je što znam da će uliti novu životnost u moje mišiće i moj um. Oduševljenost za sve što radim, uz ozbiljan trud, postaće mi navika. Najpre moramo izgraditi svoje navike, a onda, bile dobre ili rđave, one će uobličavati nas. Radosna ponesenost predstavljaće kočije za put u bolji život. I već mi na usnama titra osmeh pri samoj pomisli na sva dobra koja stoje preda mnom.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
Radosni podsticaj što ga u sebi nosimo u stanju je da pomera planine i da očarava čak i nišče duhom. On je genij iskrenosti, i čak je i istini teško da bez njega izvojuje pobedu. Kao i mnogi drugi, i ja sam provodio život sa lažnim predstavama o valjanim nagradama, u uverenju da udobnost i raskoš treba da mi budu ciljevi - dok jedino što nam je potrebno da budemo srečni jeste da imamo nešto što će nas činiti ponesenim. Silina te obodrenosti značiće za moju budučnost više nego što prolećna kiša znaći za rast useva. I stoga, od ovog časa, moji će dani biti različiti od onih u prošlosti. Nikada više neću razmišljati o tome da je trudan rad neophodan za moj opstanak; jer, u tom slučaju osetiću prinudu da radim, i sati svakoga dana činiće mi se da se rastežu do u beskonačnost. Neka mi, stoga, bude dopušteno da zaboravim da moram raditi da bih se prehranio, i da se u dnevne obaveze upuštam sa svom energijom kojom raspolažem, u najboljem raspoloženju i s najvećom zainteresovanošću. Zahvaljujući tome, rezultati koje ću postizati biće bolji no ikad; sati će mi brzo prolaziti; i ukoliko mi, iz dana u dan, taj dotok ponesenosti ne presahne, siguran sam da ću biti od veće koristi i sebi samom i svem svetu. Ne postoji ljudsko biće, ne postoji zanimanje, ne postoje nedaće na koje ne bih bio u stanju da utičem ovakvim svojim pristupom.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
I u tom blistavom sjaju biću u stanju da uočim, po prvi put, sve dobre strane života koje su mi ostajale skrivene tokom niza godina ispraznosti. Kao što mladi ljubavnik ima istančaniji osečaj i dublji uvid, i u predmetu svoje ljubavi uočava bezbroj vrlina i vrednosti koje drugima ostaju nevidljive, tako ću i ja, prožet silnom ponesenošću, postepeno sticati moč najviše spoznaje i najdubljeg sagledavanja, sve dok ne budem u stanju da uočim lepotu i vrline na koje drugi ostaju slepi; lepotu i vrline koje su u stanju da pruže bogatu nadoknadu za mnogo
teškog rada, odricanja, nedača, pa ćak i proganjanja. Uz silinu ponesenosti moći ću da sve što me snađe okrenem na bolje; pa, čak i ako tu i tamo posrnem - jer, ne zaboravimo, to se povremeno događa i najnadarenijima - ponovo ću se uspraviti i nastaviti sa svojim životom.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
Osećam se zaista ushićenim, znajući da u rukama imam veliku moč da ovakvim pristupom
unesem promenu u svoje dane, pa i u čitav svoj život. I iskreno žalim legije onih koji ne shvataju da se i oni mogu okoristiti tom velikom moči - moči koja je već u njima - da ih povede u budučnost. Okrenuću, sada, listove kalendara unazad i vratiti se onom neodoljivom svojstvu mladosti, čija se silna ponesenost rasprskava poput prolečnih voda iz planinskog izvora. Mladi ne uočavaju pred sobom nikakvu tamninu; nikakvu zamku iz koje se nije moguće izbaviti. Ni ne osvrču se na to da u svetu postoje i stvari kao što je neuspeh, i veruju da je čovečanstvo, tokom svih ovih stoleća, samo na njih čekalo, da mu donesu istinu, i pregnuće, i lepotu. Danas ću visoko podići svoju buktinju i svima deliti osmehe!
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ustreptalosti.
Rođen sam da uspem, ne da trpim neuspehe. Rođen sam da visoko dižem glavu u
pobedama, ne da je poginjem u porazima. Rođen sam da kušam slasti pobede, ne da kukam i jadikujem. Šta se to sa mnom zbilo? Kada su se to moji snovi rasplinuli u sivilu osrednjosti, u kojoj obicni ljudi odaju priznanja jedni drugima kao da su postigli ono najviše? Ne postoji čovek koga drugi mogu toliko zavaravati, koliko je on sam u stanju da zavarava samog sebe. Kukavica je ubeđen da je, zapravo, samo oprezan, a tvrdica da, samo, vodi racuna o svakoj pari. Ništa nije lakše nego se samozavaravati, jer je najlakše poverovati u ono šta želimo da poverujemo. Niko, u čitavom mom životu, nije me obmanjivao toliko, koliko sam to sam sa sobom činio. Zbog ćega uvek iznova nastojim da svoja sitna postignuća, ili promašaje usled
nedostatka sposobnosti, prikrijem citavim bujicama reči? I, što je ponajgore, počeo sam već i sam da verujem u svoje izgovore, hotimice krčmeći svoje dane za sitne pare, istovremeno se tešeći pomišlju da stvari mogu biti i gore.
Ne, nikad više!
Vreme je da u ogledalu stanem proučavati odraze svog lica, sve dok ne shvatim da je
najgori neprijatelj kog imam... da sam to ja sam. Najzad, u ovom čudesnom trenutku dok ispisujem svoj prvi svitak, koprena samoobmana počinje da mi se uklanja s očiju. Poznato mi je, sada, da na svetu postoje tri vrste ljudi. Prvi uče na vlastitim iskustvima - i to su oni mudri. Drugi uče iz tuđih iskustava - i to su oni srečni. Treci ne uče ni iz vlastitih, ni iz iskustva drugih - i to su budale. Ali, ja nisam budala. Od ovog časa, stajaću na sopstvenim nogama, i užasne štake samosažaljenja i samoprezira odbaciću jednom zauvek.
Nikada više neću sebe ni potcenjivati ni sažaljevati.
Kako sam samo budalast bio dok sam u očaju stajao pokraj puta, zavidno gledajuci kako prolaze uspešni i bogati. Da li njima behu darivani jedinstveno umeće, retka inteligencija, junačna odvažnost, nepokolebljiva ambicija i druga izuzetna svojstva koja ja ne posedujem? Da li su, možda, na raspolaganju imali više sati, i to svakog dana, da obave svoje silne zadatke? Da li, možda, imaju srca puna samilosti, ili duše preplavljene ljubavlju, te se na taj način razlikuju od mene? Ne! Bog nema miljenike. Svi smo mi načinjeni od iste gline. Danas mi je, takođe, poznato da tuga i porazi koji su me pratili kroz život nisu samo i jedino moji. Čak i najumniji i najuspešniji ljudi ovog našeg sveta imaju trenutke kada im se srca slamaju i kada doživljavaju poraze; ali oni su, za razliku od mene, shvatili da nema spokoja bez nevolja, da nema predaha bez naprezanja, smeha bez čemera, niti pobede bez borbe - i da je to cena koju uvek plačamo u životu. Bilo je trenutaka kada sam spremno i laka srca plačao tu cenu; ali, česta razočaranja i porazi postepeno su krunili moju samouverenost i moju hrabrost - baš kao što i vodene kapi, vremenom, izdube i najtvrdu stenu. Ali, sve to je sada iza mene! Nisam više jedan od onih živih mrtvaca, koji uvek ostaju u senci drugih, krijući se iza bednih izgovora i opravdanja dok godine zaludno prolaze!
Nikada više neću sebe ni potcenjivati ni sažaljevati.
Danas mi je znano da se strpljenjem i vremenom može postići više nego snagom i strašcu. Godine osujećenosti spremne su da budu požnjevene. Sve što sam uspeo da postignem, i sve što se nadam da cu tek postići, ostvario sam i ostvarivaću posredstvom tog skapavajučeg, strpljivog i istrajnog procesa neophodnog da se izgradi čak i jedan mravinjak - zrno po zrno, misao po misao, korak po korak. Ukoliko dođe preko noći, uspeh se često rasplinjava kad svane dan. Pripravan sam sada, međutim, za čitav život prožet srećom, budući da sam napokon pojmio močnu tajnu koja je ostajala skrivena u godinama koje su prema meni bile tako surove. Neuspeh je, u izvesnom smislu, otvoren put prema uspehu, baš kao što nas svako raspoznavanje onoga što je pogrešno navodi da sa svom ozbiljnošću tragamo za onim što je istinito; i svako novo iskustvo, pri tom, ukazuje nam na neku moguću grešku koje čemo, kasnije, nastojati da se brižljivo klonimo. Staza kojom sam hodio, često kvašena mojim suzama, nije bila protračeno putovanje.
Nikada više neću sebe ni potcenjivati ni sažaljevati.
Drugi zavet uspeha
Već sam drugačija i bolja osoba. Samo je kratko vreme prošlo otkako sam uz pomoć ovih svitaka započeo svoje novo bivstovanje, ali u mom srcu već je došlo do neobične i snažne bure: iznova probuđene nade, koja gotovo da već beše iščilela u minulim godinama. Najzad sam se oslobodio svoje mahune očajavanja, i zahvalan sam na tome. Zahvaljujući rečima Prvog Zaveta Uspeha, još svežim na mojim usnama, već sam u svojim oćima umnogostručio svoju vrednost; i to moje novo vrednovanje sebe samog, siguran sam, na kraju će prihvatiti i sav svet. Konačno, poznata mi je velika istina. Jedina važna cena je ona koju sebi samima pripisujemo. Ukoliko sebi određujemo odveć nisku cenu, i svet će se s njom saglasiti. Ali, ako prikažemo sebe u najboljoj svetlosti, svet će i tu našu procenu sebe samih spremno prihvatiti.
Ovo je prekretnica mog života i ja ne mogu, i neću, okrenuti leđa tom izazovu, kao što sam toliko puta činio u prošlosti. Sada mi je znano da u svačijem hodočašću kroz ovaj život postoje sveta mesta na kojima čovek, neizbežno, oseća bliskost sa božanskim; mesta na kojima se nebesa svijaju tik iznad naših glava, i anđeli dolaze da nas podučavaju. To su žrtvena mesta, mesta na kojima se dotiću smrtno i nesmrtno, sudajna mesta na kojima se vode velike bitke ljudskog života... Moji porazi iz prošlosti vec su skoro zaboravljeni. Čak i boli i slomljena srca. I, u godinama što stoje preda mnom biću sretan - ukoliko uzmognem da pogledam unazad put tih minulih, izuzetnih dana, i shvatim da sam napokon, ovde, okusio slasti pobede. Prethodno, međutim, moram naučiti i pridržavati se Drugog Zaveta Uspeha:
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit dočekam bez putokaza.
U prošlosti, budući da sam imao tako malo vere u svoje sposobnosti, imati bilo kakav cilj, veliki ili mali, izgledalo je kao puka ludost. Zbog čega, pitao sam se, pred sobom imam sitne i beznačajne ciljeve - da li samo stoga da bih zadovoljio svoju oskudnu nadarenost? Kakvu to razliku čini u opštem poretku stvari? I tako, svakog dana, izlazeći u svet, stalno se spotičući, bez kormila i bez mapa, u nadi da ću nekako preživeti do smiraja dana, sve vreme sam sebe pritvorno ubeđivao da samo treba da sačekam pravi trenutak, ili da mi se sreća promeni, a ipak, ni za časak istinski ne verujući da će mi se budučnost ma u ćemu razlikovati od prošlosti. Plutati, tako, iz dana u dan, veoma je lako. Nisu potrebni nikakvo umeće, ni napor, ni bolni trud. S druge strane, postaviti sebi zadatke za jedan dan, ili jednu nedelju, ili jedan mesec, i ostvariti ih, nije nimalo lako. Iz dana u dan govorim sebi: Počeću sutra. Tada nisam znao da se ta 'sutra' mogu naći samo u kalendarima budala. Šlep za vlastite, budalaste mane, svesno sam tračio svoj život na ko zna kakve koještarije; i da nije bilo ovih svitaka, sve bih još uvek odlagao, dok ne bi bilo prekasno. Jer, postoji neizmerna razlika izmedu kasniti i zakasniti.
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit dočekam bez putokaza.
Život sam provodio u sokaku budala. Imati uvek nameru da se započne nov i bolji
život, ali nikako ne nalaziti vremena da se to i učini, isto je što i odreći se hrane i pića i spavati iz dana u dan, sve dok smrt ne dođe. Kao i toliki drugi ljudi, prevelik broj godina bio sam ubeđen da su jedini vredni ciljevi oni najviši, koji donose bogata uzdarja u zlatu, slavi i moći. Kako sam samo grešio! Danas mi je znano da umni ljudi nikada ne postavljaju sebi visoke ciljeve. Takve, veličanstvene ciljeve, oni nazivaju snovima, i skrivaju ih u svom srcu gde ih ostali ne mogu videti, niti im se izrugivati. Potom, svako jutro dočekuju sa ciljem koji će ostvariti baš tog dana, sigurni da će sve što su zamislili biti okončano pre no što pođu na počinak. I uskoro će od svakodnevnih postignuća narasti čitava hrpa, kao kad mrav sabere zrnca peska; i, na kraju, čitava palata biće sazdana, dovoljno prostrana da se u nju smesti bilo koji san. Uistinu, nije to teško postići - pošto jednom budem naučio da zauzdavam svoje nestrpljenje i da život živim od jednog do drugog dana. A mogu to da učinim! I, učiniću!
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit dočekam bez putokaza.
Bitka za uspeh napola je izvojevana kada čovek stekne naviku da sebi postavlja ciljeve i da ih ostvaruje. Čak i najjednoličniji domaći posao postaće podnošljiv ukoliko svaki dan provodim sa svešću o tome da me svaki zadatak, ma koliko zametan i zamoran bio, za još jedan korak bliži ostvarivanju mojih snova. Divan, zaista, način da provodim život; jer, ukoliko me jutro ne obaspe novim radostima, dok obavljam ono što sam naumio da tog dana obavim, i ukoliko me veče ne počasti novim uživanjem, zbog toga što sam obavio ono što bejah naumio - zaista, ne bi imalo nikakvog smisla čak ni da ustajem iz postelje. Savršeno sam sada ubeđen da život, baš kao i zaigrana deca, može biti ispunjen radošću - kada se čovek probudi sa saznanjem da ga već čeka jasno obeležena staza.
Znam, sada, gde sam. Ali, isto tako, znam i kuda ciljevi koje sam sebi zacrtao želim da me odvedu. Da stignem odavde donde, nije mi potrebno da već ovog časa znam kakvi me sve zaokreti i obrti čekaju na mom putu. Ono što je najvažnije jeste da sam već priveo kraju prvi svitak, a evo, sada, i drugi; da se više nikad neću osvrnuti za onom sumornom prošlošću kada dani nisu imali ni početka ni kraja, i kada sam se nalazio izgubljen u pustinji ispraznosti, ni sa čim ispred sebe osim poraza i smrtnog časa. Sutra, zadaću sebi novi cilj! I narednog dana! I dana koji dolazi posle njega!
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit docekani bez putokaza.
Nekada, cenkao sam se sa životom za sitne pare i život nije hteo da mi pruži više; ali, mojim godinama rada za robovsku platu sada je došao kraj. Sada znam da će mi, ma koju platu da od njega zatražim, život bez oklevanja dati. Sunce me ne obasjava stoga da bih se sa tugom opominjao jučerašnjice. Prošlost je mrtva i pokopana - i umalo da nisam sebi dopustio da budem pokopan zajedno s njom. Ali, dosta suza! Neka sunčevi zraci obasjaju sutrašnja obečanja... i mene s njima!
Nikada više necu dopustiti sebi da osvit docekam bez putokaza.
Treći zavet uspeha
Budan sam. Prožet sam radosnim išćekivanjem. Osečam nepoznate potrese u svom srcu, dok, evo, dobrodošlicom pozdravljam svaki novi dan, ispunjen radošću i samopouzdanjem, umesto samosažaljenjem i strahom. Pamti onaj koji pati. Nikada više neću ponoviti neuspehe i budalaste greške iz prošlosti, sada kad imam ove svitke da me nadahnjuju i vode. Svakoga dana zakoračiću u svet u pratnji tri močna, nova saveznika: samopouzdanja, ponosa i ponesenosti. Ubeđen sam da mogu da se uhvatim u koštac sa svakim izazovom; ponos od mene zahteva da sve izvedem u skladu sa svojim najboljim mogučnostima; i sve ću izvesti zahvaljujuči tome što sam ponovo otkrio onu čudesnu moć koja mi je u životu nedostajala još od detinjstva - moč silne ponesenosti. Sva nezaboravna dela u istoriji sveta predstavljaju trijumf čovekove ponesenosti. Ništa veliko nikada nije bez nje bilo ostvareno, budući da upravo ona svakom izazovu ili svakom preduzeću - bez obzira koliko zastrašujući ili nepremostivi izgledali - daje nov smisao. Bez radosne ponesenosti osuđen sam na život osrednjaštva; ali, sa njom, sposoban sam da stvaram čuda.
Moje postojanje dobilo je nov smisao. Neuspesi mi više nisu verni i stalni sadruzi. Ništavilo, samotnost, nemoč, čemer, uznemirenost i očaj što su me pritiskali u prošlosti nestali su onog, ne tako davnog dana, kada sam ponovo naučio da se osmehujem. I, evo gde mi vec i drugi uzvračaju osmehom i pažnjom. I to kandilo srece i ljubavi sa najvecim uživanjem delim s drugima.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim, sjajem radosne ponesenosti.
Ustreptala ponesenost najveća je prednost koju čovek može steći: njena potencijalna vrednost daleko prevazilazi i novac, i moč, i uticaj. Bez ićije pomoći, čovek za nešto silno zagrejan biće ubedljiv i uzdizaće se iznad svih i tamo gde će bogatstvo što ga je okupila manja grupa radenika jedva pobuditi ikakvo zanimanje. Ljudska ponesenost ruši predrasude i sve što joj stoji na putu, sa prezirom odbacuje nerad, juriša na tvrđavu svog cilja, i, poput lavine, satire i prekriva sve prepreke. Naučio sam veliku lekciju - silina moje ponesenosti čini moju veru u
rad! A sa verom ne mogu omašiti.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
Neki među nama osećaju se ponesenim tek na mahove, a neki u takvom stanju ostaju po
čitav dan, pa i po nedelju dana. I jedno i drugo je dobro; ali, ja moram, i hoću, da svoju ponesenost održavam trajno, iskreno i bez ostatka, tako da svoj današnji uspeh mogu ponoviti i sutradan, i sledeće nedelje i sledećeg meseca. Istinska ponesenost, zaljubljenost u ono što činim u nekom trenutku, deluje na čudne načine koje, čak, nije neophodno ni da razumem; dovoljno mi je što znam da će uliti novu životnost u moje mišiće i moj um. Oduševljenost za sve što radim, uz ozbiljan trud, postaće mi navika. Najpre moramo izgraditi svoje navike, a onda, bile dobre ili rđave, one će uobličavati nas. Radosna ponesenost predstavljaće kočije za put u bolji život. I već mi na usnama titra osmeh pri samoj pomisli na sva dobra koja stoje preda mnom.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
Radosni podsticaj što ga u sebi nosimo u stanju je da pomera planine i da očarava čak i nišče duhom. On je genij iskrenosti, i čak je i istini teško da bez njega izvojuje pobedu. Kao i mnogi drugi, i ja sam provodio život sa lažnim predstavama o valjanim nagradama, u uverenju da udobnost i raskoš treba da mi budu ciljevi - dok jedino što nam je potrebno da budemo srečni jeste da imamo nešto što će nas činiti ponesenim. Silina te obodrenosti značiće za moju budučnost više nego što prolećna kiša znaći za rast useva. I stoga, od ovog časa, moji će dani biti različiti od onih u prošlosti. Nikada više neću razmišljati o tome da je trudan rad neophodan za moj opstanak; jer, u tom slučaju osetiću prinudu da radim, i sati svakoga dana činiće mi se da se rastežu do u beskonačnost. Neka mi, stoga, bude dopušteno da zaboravim da moram raditi da bih se prehranio, i da se u dnevne obaveze upuštam sa svom energijom kojom raspolažem, u najboljem raspoloženju i s najvećom zainteresovanošću. Zahvaljujući tome, rezultati koje ću postizati biće bolji no ikad; sati će mi brzo prolaziti; i ukoliko mi, iz dana u dan, taj dotok ponesenosti ne presahne, siguran sam da ću biti od veće koristi i sebi samom i svem svetu. Ne postoji ljudsko biće, ne postoji zanimanje, ne postoje nedaće na koje ne bih bio u stanju da utičem ovakvim svojim pristupom.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
I u tom blistavom sjaju biću u stanju da uočim, po prvi put, sve dobre strane života koje su mi ostajale skrivene tokom niza godina ispraznosti. Kao što mladi ljubavnik ima istančaniji osečaj i dublji uvid, i u predmetu svoje ljubavi uočava bezbroj vrlina i vrednosti koje drugima ostaju nevidljive, tako ću i ja, prožet silnom ponesenošću, postepeno sticati moč najviše spoznaje i najdubljeg sagledavanja, sve dok ne budem u stanju da uočim lepotu i vrline na koje drugi ostaju slepi; lepotu i vrline koje su u stanju da pruže bogatu nadoknadu za mnogo
teškog rada, odricanja, nedača, pa ćak i proganjanja. Uz silinu ponesenosti moći ću da sve što me snađe okrenem na bolje; pa, čak i ako tu i tamo posrnem - jer, ne zaboravimo, to se povremeno događa i najnadarenijima - ponovo ću se uspraviti i nastaviti sa svojim životom.
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ponesenosti.
Osećam se zaista ushićenim, znajući da u rukama imam veliku moč da ovakvim pristupom
unesem promenu u svoje dane, pa i u čitav svoj život. I iskreno žalim legije onih koji ne shvataju da se i oni mogu okoristiti tom velikom moči - moči koja je već u njima - da ih povede u budučnost. Okrenuću, sada, listove kalendara unazad i vratiti se onom neodoljivom svojstvu mladosti, čija se silna ponesenost rasprskava poput prolečnih voda iz planinskog izvora. Mladi ne uočavaju pred sobom nikakvu tamninu; nikakvu zamku iz koje se nije moguće izbaviti. Ni ne osvrču se na to da u svetu postoje i stvari kao što je neuspeh, i veruju da je čovečanstvo, tokom svih ovih stoleća, samo na njih čekalo, da mu donesu istinu, i pregnuće, i lepotu. Danas ću visoko podići svoju buktinju i svima deliti osmehe!
Uvek ću svoje dane oblivati zlatnim sjajem radosne ustreptalosti.
ponedjeljak, 14. veljače 2011.
Ljudi čeznu za priznanjima
Postoji samo jedan način da privolimo druge na ono što želimo. Jeste li ikad o tome razmišljali? Da, postoji samo jedan način: probuditi u njima želju za onim za čim i mi težimo. Drugog načina upamtite - nema. Možete, dakako privoljeti čovjeka da skine sat s ruke, ako mu gurnete revolver pod rebra. Službenika možete navesti na suradnju, ako mu zaprijetite otkazom. S djetetom možete lako izaći na kraj zastrašite li ga batinama. No, svi ti surovi postupci obično imaju neželjene posljedice.
Jedini način kojim čovjeka možemo privoljeti na akciju jest da mu dademo ono što želi.
A što čovjek zapravo želi?
Freud je tvrdio da svim ljudskim djelovanjem upravljaju dvije pobude: želja za spolnim zadovoljenjem i želja za osobnom veličinom.
Američki filozof John Dewey izrazio je to nešto drugačijim riječima. On drži da je glavni čovjekov pokretač "želja da budemo važni". Upamtite tu tvrdnju, jer je ona značajna.
Što čovjek želi? Ne mnogo, ali ono malo za čim istinski teži pokušava dobiti svim silama, ne pristajući na odricanje. Gotovo svaki zdrav odrastao čovjek želi:
1. Zdravlje i dug život
2. Dovoljno hrane
3. Dovoljno sna
4. Novac i sve što novcem može kupiti
5. Sretan spolni život
6. Dobrobit vlastitoj djeci
7. Osjećaj da nešto znaći
Gotovo sve navedene želje bivaju zadovoljene - sve osim jedne, koja je isto tako duboka kao želja za snom i jednako prijeko potrebna kao želja za hranom, a koja često ostaje nezadovoljena. To je ona koju Freud naziva "željom za osobnom veličinom", a Dewey "želja da budemo važni".
Lincoln je jedno svoje pismo započeo riječima: "Svi mi volimo komplimente", a William James je rekao: "Najskrovitije načelo ljudske prirode je čežnja za priznanjima." Pazite James ne govori o želji, potrebi ili nastojanju, nego o čovjekovoj čežnji da bude priznat od svijeta.
To je, dakle, taj gorući postojani čovjekov pokretač, a rijetki pojedinci koji znaju istinski udovoljiti toj neizmjernoj gladi ljudskog srca bit će priznati i omiljeni među bližnjima. U tolikoj mjeri da će - kao što se kaže - i pogrebnik žaliti za njima kad umru.
Želja za osjećajem važnosti navela je neukog, siromašnog trgovačkog pomoćnika na proučavanje pravnih knjiga što ih je slučajno našao na dnu bačve kupljene za pedeset centi. Prezime mu je bilo Lincoln.
Ista ta želja nagnala je Dickensa na pisanje besmrtnih romana, a arhitekta Christophera Wrena na oblikovanje njegovih "simfonija u kamenu." Gonjen tom željom Rockfeller je zgrtao milijune što ih sam nikada nije mogao potrošiti! Iz istih pobuda bogataši iz cijelog svijeta grade kuće koje su i te kako prevelike za njihove osobne potrebe.
Zbog te želje nastojimo biti odjeveni po posljednjoj modi, voziti automobile najnovijeg tipa, svima pričati o našoj "genijalnoj" djeci.
Ta želja mnoge mlade ljude navodi na put zločina - pretvara ih u prijestupnike i ubojice. "Današnji prosječni mladi prijestupnik", rekao je bivši policijski komesar New Yorka, "zaljubljen je u sebe, pa čim ga uhvatimo želi vidjeti novine, kako bi u senzacionalnim vijestima našao priču o sebi - junaku. Neugodna mogućnost da završi na električnoj stolici čini mu se suviše dalekom, sve dotle dok se fotografija njegove malenkosti koči na naslovnicama dnevnog tiska, uz bok filmskim zvjezdicama, Einsteinu, Lindberghu, Toscaniniju i Rooseveltu."
Reci mi kako zadovoljavaš svoju potrebu za važnošću, pa ću ti reći tko si. U njoj je sadržana sva osobitost tebe kao čovjeka. Rockfeller je, primjerice, zadovoljio tu potrebu novčanom darovnicom za izgradnju suvremene bolnice u Pekingu, namijenjene liječenju milijuna ljudi koje nikada nije vidio, niti će ih vidjeti. Dillinger je, s druge strane, svoj osjećaj važnosti crpio iz obijanja banaka i ubijanja ljudi, iz spoznaje da je "državni neprijatelj broj 1". Jednom kad ga je gonila policija, upao je u jednu kuću u Minnesoti i uzviknuo: "Ja sam Dillinger. Neću vam učiniti ništa nažao, ali znajte, ja sam Dillinger."
Bitna razlika između Rockfellera i Dillingera je u načinu zadovoljavanja želje za važnošću.
Povijest vrvi smiješnim primjerima iz kojih vidimo kako su čuveni ljudi nastojali zadovoljiti tu želju. Čak je George Washington htio da ga zovu "Njegova visost, predsjednik Sjedinjenih Država", a Kolumbo se borio za naslov "Admiral oceana, potkralj Indije". Katarina Velika nije željela otvarati pisma koja nisu bila naslovljena na "Njezino carsko veličanstvo".
Neki američki milijunari novčano su potpomogli Byrdovu ekspediciju na Južni pol uz prešutni uvjet da ledeni vrhovi i gorje Antartika dobiju imena po njima. Victor Hugo čeznuo je za tim da Pariz, njemu u čast, bude nazvan njegovim imenom. Čak se je i Shakespeare, najveći među najvećima, borio za plemićki grb, u želji da svom imenu doda još više sjaja.
Neki ugledni psihijatri tvrde da čovjek ponekad bježi u ludilo kako bi u izmišljenom svijetu mašte zadovoljio svoju želju za osjećajem važnosti koja mu je u životu krute realnosti bila uskraćena. Broj pacijenata u duševnim bolnicama SAD-a veći je od zbroja svih ostalih bolesnika. U prosjeku, svaki deseti stanovnik države New York, stariji od 50 godina, provede 7 godina u bolnici za duševne bolesti.
Što je uzrok duševnim oboljenjima?
Nitko zapravo ne može odgovoriti na to složeno pitanje, ali je poznato da neke bolesti, kao na primjer sifilis, uništavaju moždane stanice i tako uzrokuju duševna poremećanja. Prilično polovicu svih duševnih oboljenja valja pripisati fizičkim uzrocima, kao što su oštećenja mozga, alkohol, toksini i tjelesne povrede. Ali kod druge polovice duševnih bolesnika nemoguće je ustanoviti bilo kakvo organsko poremećenje u moždanim stanicama. U pravilu se prilikomm obdukcije i pažljivog ispitivanja moždanog tkiva pod najjačim mikroskopima utvrđuje da se mozak duševnih bolesnika ni po čemu ne razlikuje od mozga zdravog čovjeka.
Zašto onda ljudi duševno obolijevaju?
To pitanje postavljeno je i primarijusu najbolje američe bolnice za duševne bolesti. Taj čuveni i priznati stručnjak iskreno je priznao da ne zna zašto tjelesno zdrav čovjek može odjednom duševno oboliti. To zapravo nitko ne zna. Rekao mi je, ipak, da mnogi duševni bolesnici u svom pomračenju nalaze potvrdu osobne važnosti što je nisu mogli dobiti u zbiljskom životu. Zatim je ispripovjedao ovu zgodu:
"Upravo imam pacijenticu koja je doživjela bračnu tragediju. Željela je ljubav, spolno zadovoljenje, djecu i položaj u društvu, ali joj je život porušio sve snove. Muž je nije volio, nije čak želio ni jesti s njom. Morala mu je nositi hranu u spavaću sobu. Nije imala djece ni zaposlenja. Najzad je, jadnica, duševno oboljela, te u svojoj pomračenosti počela umišljati da se rastavila od muža i da opet ima djevojačko prezime. Sada vjeruje da je udata za nekog engleskog lorda, pa hoće da je zovemo Lady Smith. A što se tiče djece, umišlja da svaku noć rađa novo dijete. Svaki put kad je obiđem kaže mi da je sinoć rodila."
Pa ako su ljudi toliko željni pažnje i priznanja da doslovno polude u nastojanju da ih dobiju, zamislite kakva čuda možete postići odajući iskreno priznanje normalnim ljudima u svakidašnjem životu.
Američki "kralj čelika" Andrew Carnagie plaćao je svome pomoćniku Charlesu Schwabu basnoslovnu plaću od milijun dolara godišnje. Zašto? Mislite li da je možda Schwab bio genije? Da je o proizvodnji čelika znao više nego drugi? Koješta! Schwab je sam priznao da su mnogi inžinjeri u tvornici znali o proizvodnji čelika više nego on. Rekao je da je tako visoku plaću dobivao uglavnom zbog toga što je znao pravilno postupati s ljudima. Dopustite mi da ovdje u potpunosti navedem njegove riječi, riječi što bi ih trebalo odliti u broncu i utuviti u glavu školskoj djeci (umjesto da ih mučimo količinom padalina u Brazilu) - riječi koje će nam promjeniti život u koliko ih se budemo pridržavali:
"Držim da je najveći dar što ga posjedujem sposobnost da u drugim ljudima probudim radni zanos, te da priznanjem i hvalom potičem ono što je u njima najvrednije. Ništa nije tako pogubno za čovjekovu volju kao kritika od strane nadređenih. Ja nikad nikoga ne kritiziram, jer vjerujem u djelotvornost poticaja na rad. Stoga uvijek nastojim naći riječi pohvale, a mrzim pronalaziti greške. Ako sam nečim zadovoljan, odajem čovjeku potpuno priznanje i obilato ga zasipam pohvalama."
Kako, međutim, postupa prosjećan čovjek? Upravo obrnuto: ako mu nešto nije po volji, dići će silnu graju, a ako je nećim zadovoljan - neće kazati ni riječi!
"Među brojnim poslovnim ljudima i moćnicima u cijelom svijetu", rekao je Schwab, "nikad još nisam vidio da bi čovjek čiji je posao obasut neprestanim zamjerkama radio s više truda i žara od čovjeka čiji je rad cijenjen i hvaljen."
Na spomenutoj postavci, prema Schwabovim riječima, temelji se uspjeh Andrewa Carnegieja. Carnegie je svoje suradnike hvalio i u četiri oka, a nastavio ih je hvaliti čak i iz groba, jer je sam sebi sastavio nadgrobni natpis: "Ovdje počiva čovjek koji se znao okružiti ljudima pametnijim od sebe."
Iskrena pohvala bila je jedna od tajni Rockfellerova uspjeha. Kad je njegov suradnik Bedford nepromišljenom kupnjom zamljišta u Južnoj Americi oštetio tvrtku za milijun dolara, Rockfeller mu je to s pravom mogao zamjeriti. No, on je shvatio da je Bedford učinio sve što je mogao, pa mu stoga nije prigovorio, nego mu je još i čestitao što je uspio spasiti 60 % uloženog novca. "Sjajno", rekao je Rockfeller. "Mi na prvom katu nismo uvijek tako sretne ruke".
Mnogi će zacijelo reći: "Budalaštine! Mlaćenje prazne slame! Laskanje i ulagivanje! Sve sam ja to već probao, ali ne pali, osobito ne kod pametnih ljudi."
Laskanjem ćemo, dakako, rijetko kada nešto postići kod pametnih ljudi, jer je ono plitko, sebično i neiskreno. Puko laskanje osuđeno je na propast, premda nažalost neki ljudi toliko žude za priznanjima da su spremni progutati bilo što, baš kao što se čovjeku koji umire od gladi neće gaditi jesti travu i korijenje.
Pitat ćete kakva je razlika između laskanja i priznanja? To je barem jednostavno! Priznanje je iskreno, a laskanje neiskreno. Priznanje izvire iz srca, a laskanje s jezika. Priznanje je nesebično, a laskanje sebično. Dok se prvome svi dive, dotle drugo svi preziru. Poznata izreka kaže: "Ne boj se neprijatelja koji te napada, nego prijatelja koji ti laska."
Evo jedne od omiljenih maksima engleskog kralja Georgea V: "Nikad ne izriči i ne prihvaćaj jeftinu hvalu." A laskanje je upravo to: jeftina hvala. Ili, po nekoj drugoj definiciji: "Laskati znaći govoriti nekom drugom čovjeku upravo ono što sam o sebi misli."
Zato nemojte misliti da vam preporučavam ulagivanje. Nikako! Kad bi se umijeće življenja sastojalo od laskanja, svatko bi lako mogao postati majstorom u međuljudskim odnosima.
Ako nismo zabavljeni pametnijim poslom, svi mi provedemo devedeset posto slobodnog vremena razmišljajući o sebi. Ako samo mali dio toga vremena posvetimo razmišljanju o dobrim osobinama drugih ljudi, neće nam biti potrebno da pribjegavamo laskavim riječima koje su toliko jeftine i neiskrene da ih svatko pametan prozre i prije nego što ih do kraja izgovorimo.
Emerson je rekao: "Svaki čovjek kojega upoznam na neki način je vrijedniji od mene, zbog toga što od svakoga ponešto naučim."
Ako je to vrijedilo za Emersona, zašto ne bi vrijedilo i za nas? Prestanimo misliti samo na vlastita dostignuća i želje; pokušajmo dobro promisliti u čemu su drugi bolji od nas. Tada ćemo zaboraviti na laskanje, pa ćemo ljudima moći odavati pošteno i iskreno priznanje. Budemo li poput Schwaba suzdržani u zamjerkama, a darežljivi iskrenom hvalom, ljudi će cijeniti naše riječi, sijećat će ih se cijelog života - i onda kad ih mi već posve zaboravimo.
Jedini način kojim čovjeka možemo privoljeti na akciju jest da mu dademo ono što želi.
A što čovjek zapravo želi?
Freud je tvrdio da svim ljudskim djelovanjem upravljaju dvije pobude: želja za spolnim zadovoljenjem i želja za osobnom veličinom.
Američki filozof John Dewey izrazio je to nešto drugačijim riječima. On drži da je glavni čovjekov pokretač "želja da budemo važni". Upamtite tu tvrdnju, jer je ona značajna.
Što čovjek želi? Ne mnogo, ali ono malo za čim istinski teži pokušava dobiti svim silama, ne pristajući na odricanje. Gotovo svaki zdrav odrastao čovjek želi:
1. Zdravlje i dug život
2. Dovoljno hrane
3. Dovoljno sna
4. Novac i sve što novcem može kupiti
5. Sretan spolni život
6. Dobrobit vlastitoj djeci
7. Osjećaj da nešto znaći
Gotovo sve navedene želje bivaju zadovoljene - sve osim jedne, koja je isto tako duboka kao želja za snom i jednako prijeko potrebna kao želja za hranom, a koja često ostaje nezadovoljena. To je ona koju Freud naziva "željom za osobnom veličinom", a Dewey "želja da budemo važni".
Lincoln je jedno svoje pismo započeo riječima: "Svi mi volimo komplimente", a William James je rekao: "Najskrovitije načelo ljudske prirode je čežnja za priznanjima." Pazite James ne govori o želji, potrebi ili nastojanju, nego o čovjekovoj čežnji da bude priznat od svijeta.
To je, dakle, taj gorući postojani čovjekov pokretač, a rijetki pojedinci koji znaju istinski udovoljiti toj neizmjernoj gladi ljudskog srca bit će priznati i omiljeni među bližnjima. U tolikoj mjeri da će - kao što se kaže - i pogrebnik žaliti za njima kad umru.
Želja za osjećajem važnosti navela je neukog, siromašnog trgovačkog pomoćnika na proučavanje pravnih knjiga što ih je slučajno našao na dnu bačve kupljene za pedeset centi. Prezime mu je bilo Lincoln.
Ista ta želja nagnala je Dickensa na pisanje besmrtnih romana, a arhitekta Christophera Wrena na oblikovanje njegovih "simfonija u kamenu." Gonjen tom željom Rockfeller je zgrtao milijune što ih sam nikada nije mogao potrošiti! Iz istih pobuda bogataši iz cijelog svijeta grade kuće koje su i te kako prevelike za njihove osobne potrebe.
Zbog te želje nastojimo biti odjeveni po posljednjoj modi, voziti automobile najnovijeg tipa, svima pričati o našoj "genijalnoj" djeci.
Ta želja mnoge mlade ljude navodi na put zločina - pretvara ih u prijestupnike i ubojice. "Današnji prosječni mladi prijestupnik", rekao je bivši policijski komesar New Yorka, "zaljubljen je u sebe, pa čim ga uhvatimo želi vidjeti novine, kako bi u senzacionalnim vijestima našao priču o sebi - junaku. Neugodna mogućnost da završi na električnoj stolici čini mu se suviše dalekom, sve dotle dok se fotografija njegove malenkosti koči na naslovnicama dnevnog tiska, uz bok filmskim zvjezdicama, Einsteinu, Lindberghu, Toscaniniju i Rooseveltu."
Reci mi kako zadovoljavaš svoju potrebu za važnošću, pa ću ti reći tko si. U njoj je sadržana sva osobitost tebe kao čovjeka. Rockfeller je, primjerice, zadovoljio tu potrebu novčanom darovnicom za izgradnju suvremene bolnice u Pekingu, namijenjene liječenju milijuna ljudi koje nikada nije vidio, niti će ih vidjeti. Dillinger je, s druge strane, svoj osjećaj važnosti crpio iz obijanja banaka i ubijanja ljudi, iz spoznaje da je "državni neprijatelj broj 1". Jednom kad ga je gonila policija, upao je u jednu kuću u Minnesoti i uzviknuo: "Ja sam Dillinger. Neću vam učiniti ništa nažao, ali znajte, ja sam Dillinger."
Bitna razlika između Rockfellera i Dillingera je u načinu zadovoljavanja želje za važnošću.
Povijest vrvi smiješnim primjerima iz kojih vidimo kako su čuveni ljudi nastojali zadovoljiti tu želju. Čak je George Washington htio da ga zovu "Njegova visost, predsjednik Sjedinjenih Država", a Kolumbo se borio za naslov "Admiral oceana, potkralj Indije". Katarina Velika nije željela otvarati pisma koja nisu bila naslovljena na "Njezino carsko veličanstvo".
Neki američki milijunari novčano su potpomogli Byrdovu ekspediciju na Južni pol uz prešutni uvjet da ledeni vrhovi i gorje Antartika dobiju imena po njima. Victor Hugo čeznuo je za tim da Pariz, njemu u čast, bude nazvan njegovim imenom. Čak se je i Shakespeare, najveći među najvećima, borio za plemićki grb, u želji da svom imenu doda još više sjaja.
Neki ugledni psihijatri tvrde da čovjek ponekad bježi u ludilo kako bi u izmišljenom svijetu mašte zadovoljio svoju želju za osjećajem važnosti koja mu je u životu krute realnosti bila uskraćena. Broj pacijenata u duševnim bolnicama SAD-a veći je od zbroja svih ostalih bolesnika. U prosjeku, svaki deseti stanovnik države New York, stariji od 50 godina, provede 7 godina u bolnici za duševne bolesti.
Što je uzrok duševnim oboljenjima?
Nitko zapravo ne može odgovoriti na to složeno pitanje, ali je poznato da neke bolesti, kao na primjer sifilis, uništavaju moždane stanice i tako uzrokuju duševna poremećanja. Prilično polovicu svih duševnih oboljenja valja pripisati fizičkim uzrocima, kao što su oštećenja mozga, alkohol, toksini i tjelesne povrede. Ali kod druge polovice duševnih bolesnika nemoguće je ustanoviti bilo kakvo organsko poremećenje u moždanim stanicama. U pravilu se prilikomm obdukcije i pažljivog ispitivanja moždanog tkiva pod najjačim mikroskopima utvrđuje da se mozak duševnih bolesnika ni po čemu ne razlikuje od mozga zdravog čovjeka.
Zašto onda ljudi duševno obolijevaju?
To pitanje postavljeno je i primarijusu najbolje američe bolnice za duševne bolesti. Taj čuveni i priznati stručnjak iskreno je priznao da ne zna zašto tjelesno zdrav čovjek može odjednom duševno oboliti. To zapravo nitko ne zna. Rekao mi je, ipak, da mnogi duševni bolesnici u svom pomračenju nalaze potvrdu osobne važnosti što je nisu mogli dobiti u zbiljskom životu. Zatim je ispripovjedao ovu zgodu:
"Upravo imam pacijenticu koja je doživjela bračnu tragediju. Željela je ljubav, spolno zadovoljenje, djecu i položaj u društvu, ali joj je život porušio sve snove. Muž je nije volio, nije čak želio ni jesti s njom. Morala mu je nositi hranu u spavaću sobu. Nije imala djece ni zaposlenja. Najzad je, jadnica, duševno oboljela, te u svojoj pomračenosti počela umišljati da se rastavila od muža i da opet ima djevojačko prezime. Sada vjeruje da je udata za nekog engleskog lorda, pa hoće da je zovemo Lady Smith. A što se tiče djece, umišlja da svaku noć rađa novo dijete. Svaki put kad je obiđem kaže mi da je sinoć rodila."
Pa ako su ljudi toliko željni pažnje i priznanja da doslovno polude u nastojanju da ih dobiju, zamislite kakva čuda možete postići odajući iskreno priznanje normalnim ljudima u svakidašnjem životu.
Američki "kralj čelika" Andrew Carnagie plaćao je svome pomoćniku Charlesu Schwabu basnoslovnu plaću od milijun dolara godišnje. Zašto? Mislite li da je možda Schwab bio genije? Da je o proizvodnji čelika znao više nego drugi? Koješta! Schwab je sam priznao da su mnogi inžinjeri u tvornici znali o proizvodnji čelika više nego on. Rekao je da je tako visoku plaću dobivao uglavnom zbog toga što je znao pravilno postupati s ljudima. Dopustite mi da ovdje u potpunosti navedem njegove riječi, riječi što bi ih trebalo odliti u broncu i utuviti u glavu školskoj djeci (umjesto da ih mučimo količinom padalina u Brazilu) - riječi koje će nam promjeniti život u koliko ih se budemo pridržavali:
"Držim da je najveći dar što ga posjedujem sposobnost da u drugim ljudima probudim radni zanos, te da priznanjem i hvalom potičem ono što je u njima najvrednije. Ništa nije tako pogubno za čovjekovu volju kao kritika od strane nadređenih. Ja nikad nikoga ne kritiziram, jer vjerujem u djelotvornost poticaja na rad. Stoga uvijek nastojim naći riječi pohvale, a mrzim pronalaziti greške. Ako sam nečim zadovoljan, odajem čovjeku potpuno priznanje i obilato ga zasipam pohvalama."
Kako, međutim, postupa prosjećan čovjek? Upravo obrnuto: ako mu nešto nije po volji, dići će silnu graju, a ako je nećim zadovoljan - neće kazati ni riječi!
"Među brojnim poslovnim ljudima i moćnicima u cijelom svijetu", rekao je Schwab, "nikad još nisam vidio da bi čovjek čiji je posao obasut neprestanim zamjerkama radio s više truda i žara od čovjeka čiji je rad cijenjen i hvaljen."
Na spomenutoj postavci, prema Schwabovim riječima, temelji se uspjeh Andrewa Carnegieja. Carnegie je svoje suradnike hvalio i u četiri oka, a nastavio ih je hvaliti čak i iz groba, jer je sam sebi sastavio nadgrobni natpis: "Ovdje počiva čovjek koji se znao okružiti ljudima pametnijim od sebe."
Iskrena pohvala bila je jedna od tajni Rockfellerova uspjeha. Kad je njegov suradnik Bedford nepromišljenom kupnjom zamljišta u Južnoj Americi oštetio tvrtku za milijun dolara, Rockfeller mu je to s pravom mogao zamjeriti. No, on je shvatio da je Bedford učinio sve što je mogao, pa mu stoga nije prigovorio, nego mu je još i čestitao što je uspio spasiti 60 % uloženog novca. "Sjajno", rekao je Rockfeller. "Mi na prvom katu nismo uvijek tako sretne ruke".
Mnogi će zacijelo reći: "Budalaštine! Mlaćenje prazne slame! Laskanje i ulagivanje! Sve sam ja to već probao, ali ne pali, osobito ne kod pametnih ljudi."
Laskanjem ćemo, dakako, rijetko kada nešto postići kod pametnih ljudi, jer je ono plitko, sebično i neiskreno. Puko laskanje osuđeno je na propast, premda nažalost neki ljudi toliko žude za priznanjima da su spremni progutati bilo što, baš kao što se čovjeku koji umire od gladi neće gaditi jesti travu i korijenje.
Pitat ćete kakva je razlika između laskanja i priznanja? To je barem jednostavno! Priznanje je iskreno, a laskanje neiskreno. Priznanje izvire iz srca, a laskanje s jezika. Priznanje je nesebično, a laskanje sebično. Dok se prvome svi dive, dotle drugo svi preziru. Poznata izreka kaže: "Ne boj se neprijatelja koji te napada, nego prijatelja koji ti laska."
Evo jedne od omiljenih maksima engleskog kralja Georgea V: "Nikad ne izriči i ne prihvaćaj jeftinu hvalu." A laskanje je upravo to: jeftina hvala. Ili, po nekoj drugoj definiciji: "Laskati znaći govoriti nekom drugom čovjeku upravo ono što sam o sebi misli."
Zato nemojte misliti da vam preporučavam ulagivanje. Nikako! Kad bi se umijeće življenja sastojalo od laskanja, svatko bi lako mogao postati majstorom u međuljudskim odnosima.
Ako nismo zabavljeni pametnijim poslom, svi mi provedemo devedeset posto slobodnog vremena razmišljajući o sebi. Ako samo mali dio toga vremena posvetimo razmišljanju o dobrim osobinama drugih ljudi, neće nam biti potrebno da pribjegavamo laskavim riječima koje su toliko jeftine i neiskrene da ih svatko pametan prozre i prije nego što ih do kraja izgovorimo.
Emerson je rekao: "Svaki čovjek kojega upoznam na neki način je vrijedniji od mene, zbog toga što od svakoga ponešto naučim."
Ako je to vrijedilo za Emersona, zašto ne bi vrijedilo i za nas? Prestanimo misliti samo na vlastita dostignuća i želje; pokušajmo dobro promisliti u čemu su drugi bolji od nas. Tada ćemo zaboraviti na laskanje, pa ćemo ljudima moći odavati pošteno i iskreno priznanje. Budemo li poput Schwaba suzdržani u zamjerkama, a darežljivi iskrenom hvalom, ljudi će cijeniti naše riječi, sijećat će ih se cijelog života - i onda kad ih mi već posve zaboravimo.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)