Ljudi čeznu za priznanjima

Postoji samo jedan način da privolimo druge na ono što želimo. Jeste li ikad o tome razmišljali? Da, postoji samo jedan način: probuditi u njima želju za onim za čim i mi težimo. Drugog načina upamtite - nema. Možete, dakako privoljeti čovjeka da skine sat s ruke, ako mu gurnete revolver pod rebra. Službenika možete navesti na suradnju, ako mu zaprijetite otkazom. S djetetom možete lako izaći na kraj zastrašite li ga batinama. No, svi ti surovi postupci obično imaju neželjene posljedice.
Jedini način kojim čovjeka možemo privoljeti na akciju jest da mu dademo ono što želi.
A što čovjek zapravo želi?
Freud je tvrdio da svim ljudskim djelovanjem upravljaju dvije pobude: želja za spolnim zadovoljenjem i želja za osobnom veličinom.
Američki filozof John Dewey izrazio je to nešto drugačijim riječima. On drži da je glavni čovjekov pokretač "želja da budemo važni". Upamtite tu tvrdnju, jer je ona značajna.
Što čovjek želi? Ne mnogo, ali ono malo za čim istinski teži pokušava dobiti svim silama, ne pristajući na odricanje. Gotovo svaki zdrav odrastao čovjek želi:

1. Zdravlje i dug život
2. Dovoljno hrane
3. Dovoljno sna
4. Novac i sve što novcem može kupiti
5. Sretan spolni život
6. Dobrobit vlastitoj djeci
7. Osjećaj da nešto znaći

Gotovo sve navedene želje bivaju zadovoljene - sve osim jedne, koja je isto tako duboka kao želja za snom i jednako prijeko potrebna kao želja za hranom, a koja često ostaje nezadovoljena. To je ona koju Freud naziva "željom za osobnom veličinom", a Dewey "želja da budemo važni".

Lincoln je jedno svoje pismo započeo riječima: "Svi mi volimo komplimente", a William James je rekao: "Najskrovitije načelo ljudske prirode je čežnja za priznanjima." Pazite James ne govori o želji, potrebi ili nastojanju, nego o čovjekovoj čežnji da bude priznat od svijeta.
To je, dakle, taj gorući postojani čovjekov pokretač, a rijetki pojedinci koji znaju istinski udovoljiti toj neizmjernoj gladi ljudskog srca bit će priznati i omiljeni među bližnjima. U tolikoj mjeri da će - kao što se kaže - i pogrebnik žaliti za njima kad umru.

Želja za osjećajem važnosti navela je neukog, siromašnog trgovačkog pomoćnika na proučavanje pravnih knjiga što ih je slučajno našao na dnu bačve kupljene za pedeset centi. Prezime mu je bilo Lincoln.
Ista ta želja nagnala je Dickensa na pisanje besmrtnih romana, a arhitekta Christophera Wrena na oblikovanje njegovih "simfonija u kamenu." Gonjen tom željom Rockfeller je zgrtao milijune što ih sam nikada nije mogao potrošiti! Iz istih pobuda bogataši iz cijelog svijeta grade kuće koje su i te kako prevelike za njihove osobne potrebe.

Zbog te želje nastojimo biti odjeveni po posljednjoj modi, voziti automobile najnovijeg tipa, svima pričati o našoj "genijalnoj" djeci.

Ta želja mnoge mlade ljude navodi na put zločina - pretvara ih u prijestupnike i ubojice. "Današnji prosječni mladi prijestupnik", rekao je bivši policijski komesar New Yorka, "zaljubljen je u sebe, pa čim ga uhvatimo želi vidjeti novine, kako bi u senzacionalnim vijestima našao priču o sebi - junaku. Neugodna mogućnost da završi na električnoj stolici čini mu se suviše dalekom, sve dotle dok se fotografija njegove malenkosti koči na naslovnicama dnevnog tiska, uz bok filmskim zvjezdicama, Einsteinu, Lindberghu, Toscaniniju i Rooseveltu."

Reci mi kako zadovoljavaš svoju potrebu za važnošću, pa ću ti reći tko si. U njoj je sadržana sva osobitost tebe kao čovjeka. Rockfeller je, primjerice, zadovoljio tu potrebu novčanom darovnicom za izgradnju suvremene bolnice u Pekingu, namijenjene liječenju milijuna ljudi koje nikada nije vidio, niti će ih vidjeti. Dillinger je, s druge strane, svoj osjećaj važnosti crpio iz obijanja banaka i ubijanja ljudi, iz spoznaje da je "državni neprijatelj broj 1". Jednom kad ga je gonila policija, upao je u jednu kuću u Minnesoti i uzviknuo: "Ja sam Dillinger. Neću vam učiniti ništa nažao, ali znajte, ja sam Dillinger."

Bitna razlika između Rockfellera i Dillingera je u načinu zadovoljavanja želje za važnošću.

Povijest vrvi smiješnim primjerima iz kojih vidimo kako su čuveni ljudi nastojali zadovoljiti tu želju. Čak je George Washington htio da ga zovu "Njegova visost, predsjednik Sjedinjenih Država", a Kolumbo se borio za naslov "Admiral oceana, potkralj Indije". Katarina Velika nije željela otvarati pisma koja nisu bila naslovljena na "Njezino carsko veličanstvo".

Neki američki milijunari novčano su potpomogli Byrdovu ekspediciju na Južni pol uz prešutni uvjet da ledeni vrhovi i gorje Antartika dobiju imena po njima. Victor Hugo čeznuo je za tim da Pariz, njemu u čast, bude nazvan njegovim imenom. Čak se je i Shakespeare, najveći među najvećima, borio za plemićki grb, u želji da svom imenu doda još više sjaja.

Neki ugledni psihijatri tvrde da čovjek ponekad bježi u ludilo kako bi u izmišljenom svijetu mašte zadovoljio svoju želju za osjećajem važnosti koja mu je u životu krute realnosti bila uskraćena. Broj pacijenata u duševnim bolnicama SAD-a veći je od zbroja svih ostalih bolesnika. U prosjeku, svaki deseti stanovnik države New York, stariji od 50 godina, provede 7 godina u bolnici za duševne bolesti.

Što je uzrok duševnim oboljenjima?

Nitko zapravo ne može odgovoriti na to složeno pitanje, ali je poznato da neke bolesti, kao na primjer sifilis, uništavaju moždane stanice i tako uzrokuju duševna poremećanja. Prilično polovicu svih duševnih oboljenja valja pripisati fizičkim uzrocima, kao što su oštećenja mozga, alkohol, toksini i tjelesne povrede. Ali kod druge polovice duševnih bolesnika nemoguće je ustanoviti bilo kakvo organsko poremećenje u moždanim stanicama. U pravilu se prilikomm obdukcije i pažljivog ispitivanja moždanog tkiva pod najjačim mikroskopima utvrđuje da se mozak duševnih bolesnika ni po čemu ne razlikuje od mozga zdravog čovjeka.

Zašto onda ljudi duševno obolijevaju?

To pitanje postavljeno je i primarijusu najbolje američe bolnice za duševne bolesti. Taj čuveni i priznati stručnjak iskreno je priznao da ne zna zašto tjelesno zdrav čovjek može odjednom duševno oboliti. To zapravo nitko ne zna. Rekao mi je, ipak, da mnogi duševni bolesnici u svom pomračenju nalaze potvrdu osobne važnosti što je nisu mogli dobiti u zbiljskom životu. Zatim je ispripovjedao ovu zgodu:

"Upravo imam pacijenticu koja je doživjela bračnu tragediju. Željela je ljubav, spolno zadovoljenje, djecu i položaj u društvu, ali joj je život porušio sve snove. Muž je nije volio, nije čak želio ni jesti s njom. Morala mu je nositi hranu u spavaću sobu. Nije imala djece ni zaposlenja. Najzad je, jadnica, duševno oboljela, te u svojoj pomračenosti počela umišljati da se rastavila od muža i da opet ima djevojačko prezime. Sada vjeruje da je udata za nekog engleskog lorda, pa hoće da je zovemo Lady Smith. A što se tiče djece, umišlja da svaku noć rađa novo dijete. Svaki put kad je obiđem kaže mi da je sinoć rodila."

Pa ako su ljudi toliko željni pažnje i priznanja da doslovno polude u nastojanju da ih dobiju, zamislite kakva čuda možete postići odajući iskreno priznanje normalnim ljudima u svakidašnjem životu.

Američki "kralj čelika" Andrew Carnagie plaćao je svome pomoćniku Charlesu Schwabu basnoslovnu plaću od milijun dolara godišnje. Zašto? Mislite li da je možda Schwab bio genije? Da je o proizvodnji čelika znao više nego drugi? Koješta! Schwab je sam priznao da su mnogi inžinjeri u tvornici znali o proizvodnji čelika više nego on. Rekao je da je tako visoku plaću dobivao uglavnom zbog toga što je znao pravilno postupati s ljudima. Dopustite mi da ovdje u potpunosti navedem njegove riječi, riječi što bi ih trebalo odliti u broncu i utuviti u glavu školskoj djeci (umjesto da ih mučimo količinom padalina u Brazilu) - riječi koje će nam promjeniti život u koliko ih se budemo pridržavali:

"Držim da je najveći dar što ga posjedujem sposobnost da u drugim ljudima probudim radni zanos, te da priznanjem i hvalom potičem ono što je u njima najvrednije. Ništa nije tako pogubno za čovjekovu volju kao kritika od strane nadređenih. Ja nikad nikoga ne kritiziram, jer vjerujem u djelotvornost poticaja na rad. Stoga uvijek nastojim naći riječi pohvale, a mrzim pronalaziti greške. Ako sam nečim zadovoljan, odajem čovjeku potpuno priznanje i obilato ga zasipam pohvalama."

Kako, međutim, postupa prosjećan čovjek? Upravo obrnuto: ako mu nešto nije po volji, dići će silnu graju, a ako je nećim zadovoljan - neće kazati ni riječi!

"Među brojnim poslovnim ljudima i moćnicima u cijelom svijetu", rekao je Schwab, "nikad još nisam vidio da bi čovjek čiji je posao obasut neprestanim zamjerkama radio s više truda i žara od čovjeka čiji je rad cijenjen i hvaljen."

Na spomenutoj postavci, prema Schwabovim riječima, temelji se uspjeh Andrewa Carnegieja. Carnegie je svoje suradnike hvalio i u četiri oka, a nastavio ih je hvaliti čak i iz groba, jer je sam sebi sastavio nadgrobni natpis: "Ovdje počiva čovjek koji se znao okružiti ljudima pametnijim od sebe."

Iskrena pohvala bila je jedna od tajni Rockfellerova uspjeha. Kad je njegov suradnik Bedford nepromišljenom kupnjom zamljišta u Južnoj Americi oštetio tvrtku za milijun dolara, Rockfeller mu je to s pravom mogao zamjeriti. No, on je shvatio da je Bedford učinio sve što je mogao, pa mu stoga nije prigovorio, nego mu je još i čestitao što je uspio spasiti 60 % uloženog novca. "Sjajno", rekao je Rockfeller. "Mi na prvom katu nismo uvijek tako sretne ruke".

Mnogi će zacijelo reći: "Budalaštine! Mlaćenje prazne slame! Laskanje i ulagivanje! Sve sam ja to već probao, ali ne pali, osobito ne kod pametnih ljudi."

Laskanjem ćemo, dakako, rijetko kada nešto postići kod pametnih ljudi, jer je ono plitko, sebično i neiskreno. Puko laskanje osuđeno je na propast, premda nažalost neki ljudi toliko žude za priznanjima da su spremni progutati bilo što, baš kao što se čovjeku koji umire od gladi neće gaditi jesti travu i korijenje.

Pitat ćete kakva je razlika između laskanja i priznanja? To je barem jednostavno! Priznanje je iskreno, a laskanje neiskreno. Priznanje izvire iz srca, a laskanje s jezika. Priznanje je nesebično, a laskanje sebično. Dok se prvome svi dive, dotle drugo svi preziru. Poznata izreka kaže: "Ne boj se neprijatelja koji te napada, nego prijatelja koji ti laska."

Evo jedne od omiljenih maksima engleskog kralja Georgea V: "Nikad ne izriči i ne prihvaćaj jeftinu hvalu." A laskanje je upravo to: jeftina hvala. Ili, po nekoj drugoj definiciji: "Laskati znaći govoriti nekom drugom čovjeku upravo ono što sam o sebi misli."

Zato nemojte misliti da vam preporučavam ulagivanje. Nikako! Kad bi se umijeće življenja sastojalo od laskanja, svatko bi lako mogao postati majstorom u međuljudskim odnosima.
Ako nismo zabavljeni pametnijim poslom, svi mi provedemo devedeset posto slobodnog vremena razmišljajući o sebi. Ako samo mali dio toga vremena posvetimo razmišljanju o dobrim osobinama drugih ljudi, neće nam biti potrebno da pribjegavamo laskavim riječima koje su toliko jeftine i neiskrene da ih svatko pametan prozre i prije nego što ih do kraja izgovorimo.
Emerson je rekao: "Svaki čovjek kojega upoznam na neki način je vrijedniji od mene, zbog toga što od svakoga ponešto naučim."

Ako je to vrijedilo za Emersona, zašto ne bi vrijedilo i za nas? Prestanimo misliti samo na vlastita dostignuća i želje; pokušajmo dobro promisliti u čemu su drugi bolji od nas. Tada ćemo zaboraviti na laskanje, pa ćemo ljudima moći odavati pošteno i iskreno priznanje. Budemo li poput Schwaba suzdržani u zamjerkama, a darežljivi iskrenom hvalom, ljudi će cijeniti naše riječi, sijećat će ih se cijelog života - i onda kad ih mi već posve zaboravimo.